Predstava je rađena prema najpoznatijem romanu pisca Michela Houellebecqa, enfant terriblea suvremene francuske književnosti. “Slučaj Houellebecq” našao se i na dnevnom redu dubrovačkoga Gradskog vijeća, koje je izrazilo “zabrinutost zbog angažmana Michela Houellebecqa” jer smatraju da “nije u skladu s dubrovačkom tradicijom”.
Pitanje za milijun kuna: Po čemu je to Shakespeare u skladu s dubrovačkom tradicijom, a Houellebecq, na primjer, nije?
Začuđujuće je kako slični atentati na zdrav razum danas prolaze, jer nečijem uhu očito gode, što u svijetu spuštenih kriterija i spuštenih gaća nikog ne bi trebalo posebno iznenaditi.
Što reći za izjave Esada Čustovića, vijećnika Dubrovačke stranke u lijevoj koaliciji, koji za spornu predstavu kaže kako “ona niti jednom jedinom riječju ne vrijeđa niti jednu religiju, pa ni islam, no njen pisac je homofob koji iz dna duše mrzi islam”?
Moram priznati da prvi put čujem da se izraz homofob veže za Houellebecqa (ili nisam dovoljno “informiran”?), dok je “mrzitelj islama” standard ispod kojeg se ne ide. Lakoća s kojom se etikete kače na Houellebecqa imaju, čini mi se, najčešće isto ishodište: Houellebecqovo nepristajanje na uzuse političke korektnosti koja je ključni društveni anestetik neoliberalnog društva danas.
U poplavi tekstova povodom ovog slučaja zanemareno je, čini mi se, ono najvažnije: Houellebecqov roman. Stvar je “elementarnog” poštenja reći nešto i o tome.
Roman je objavljen 1998. i radi se o drugom romanu ovog pisca, za koji je dobio ugledni IMPAC Dublin Literary Award, široj javnosti poznatiju kao nagradu od 100.000 eura, koju dijele pisac (75.000 €) i njegov prevoditelj na engleski (25.000 €).
“Elementarne čestice” su roman na tragu antiutopije, a pisan je iz vizure druge polovice ovog stoljeća, kao svojevrsna rekonstrukcija puta liberalne zapadne civilizacije u antiutopiju hakslijevskog tipa.
Moglo bi se čak govoriti o nekakvom postmodernističkom referiranju na Huxleya, budući da Houellebecq sustavno gradi apokaliptičnu viziju društva koje nezaustavljivo ide prema “distopijskom raju” kakav je opisao Huxley u svom romanu “Divni novi svijet”.
Međutim, kod Houellebecqa nije riječ o nekakvim postmodernističkim intelektualnim igricama: naime, Houellebecq ne pridaje veće značenje književno-teorijskim finesama, njemu je ovo poslužilo tek kao idealan okvir u koji će smjestiti svoju priču.
Da ne bi bilo nikakvih dilema, on na jednome mjestu piše za Huxleya da je loš pisac i prikazuje ga u nekoliko scena romana kao ishlapjelog starca kojeg neke skupine hipija iz šezdesetih godina prošlog stoljeća nameću kao svoju intelektualnu ikonu, što je tipičan primjer paradoksa kojim se Houellebecq vrlo često služi.
Znači, Huxley je prikazan kao stari, potrošeni pisac, ikona pokreta i svijeta u kojemu se njeguje kult tijela, mladosti i seksualnih sloboda. On je ovdje tek simbol suodnosa društva i pojedinca, i to onog pojedinca koji je aktivno sudjelovao u njegovu kreiranju, a u kojem onda za njega nema mjesta.
Osnovna Houellebecqova teza koju razrađuje u ovom romanu je ta da je osvojeno područje sloboda liberalnog društva osnovni uzrok njegove degeneracije i samoukinuća.
Pogotovo seksualne slobode iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, koje su uspostavile kult tijela kao vrhovni kriterij, kao i nasljeđe 68-ške generacije.
Stoga se sljedeća Houellebecqova teza nameće sama po sebi: u neprestanom širenju seksualnih sloboda, rušenju tabua i moralnih normi, starost se nameće kao nešto ružno, degradirajuće i grešno.
Tako Houellebecq na jednome mjestu piše: “Svijet koji poštuje samo mladost, malo-pomalo ‘proždire’ ljudska bića”.
Učinci te seksualne revolucije ne staju na ovome, degenerativni procesi se nastavljaju jedan na drugi.
S ovim, na primjer, Houellebecq povezuje, između ostalog, i ultraljevičarske terorističke skupine koje su sedamdesetih godina sijale strah i smrt u Europi.
On piše: “Tjelesno nasilje, najpotpunije utjelovljenje individualizcije, uskrsnut će na zapadu kao posljedica žudnje.” (tjelesne, naravno). Glavni junaci romana su Michel Djerzinski, molekularni biolog i genetičar, i njegov polubrat Bruno Clement. Bez obzira što je prvi, Michel, seksualno nezainteresiran, a Bruno patološki erotoman, obojica su emocionalno potpuno prazni.
Upravo je Michel tvorac genetičke teorije koja u konačnici dovodi do propasti ljudske civilizacije. U apokaliptičnom finalu romana ljudska vrsta izumire u rezervatima dok oko njih nastaje i nezaustavljivo se širi civilizacija kloniranih polubogova, kojima je Bog, za razliku od umiruće ljudske vrste, bio tek usputna prepreka koju je trebalo prijeći da bi nastao “divni novi svijet”.
Houellebecq u romanu to na efektan način rezimira: “Materijalizam je imao svoju povijesnu važnost: trebalo je prijeći prvu prepreku, a to je bio Bog. Ljudi su je prešli, i našli se preplavljeni tjeskobom i sumnjom”. A koje će, potom, dovesti do sumraka njihove civilizacije.
Od izlaska “Elementarnih čestica” neprekidno se vode žučne rasprave o djelu ovog pisca. Dok ga jedni smatraju šarlatanom, za druge je jedan od rijetkih književnih genijalaca današnjice.
Ne ulazeći u ove rasprave, koje su u većini slučajeva u biti prazne i plitke, stoji jedno: sve teze koje iznosi u svojim djelima Houellebecq majstorski i uvjerljivo argumentira, bez obzira na to je li riječ o konzervativnim stajalištima, kakvih ima i u “Elementarnim česticama”, ili moralno upitnim, kakva su ona u “Platformi” (seksualni turizam).
Ili odnos očeva i sinova koji Houellebecq slika kao sukob iskonskih neprijatelja, svrha postojanja očeva gubi smisao odrastanjem sinova: jedni isključuju druge.
U Sarajevu, gdje se svojedobno puhalo i na hladno kad je riječ o Houellebecqu, ove godine je objavljeno njegovo “Pokoravanje” (Buybook, 2015.). Prvi put nakon rata čini mi se da je neka važna knjiga prevedena prije u Sarajevu nego u Zagrebu.
Pozitivan ili negativan? Koga briga! Slučaj Houellebecq ide dalje. Mate Laušić, kojeg hrvatski mediji tituliraju kao “stručnjaka za sigurnost”, “Elementarne čestice” prikazuje kao visoko rizičan događaj.
Ide se dotle da se predlaže dodatno osiguranje hrvatskih diplomatskih predstavništava u svijetu (zapravo, ovo se sugerira naslovom teksta na jednom portalu, iako se u samom tekstu ne spominje).
Ovo bi bilo smiješno da se ne radi o tipičnoj privatnoj inicijativi na hrvatski način: stvoriti problem i potom ga sam “riješiti”. U toj jednostavnoj i prozirnoj priči sve je lažno, virtualno, jedino je stvaran novac koji se izvlači iz opasnih, paranoičnih scenarija.
Na primjer, elaborat o dodatnoj zaštiti hrvatskih veleposlanstava mogao bi za sitnu lovu napraviti kakav “stručnjak za sigurnost”, recimo netko tko izgleda tajanstveno, pametno, po mogućnosti netko sa šerlokholmsovskom lulom u ustima koja ulijeva povjerenje.
A “problemi” se, onda, u jednom trenutku počinju generirati sami od sebe. Tako da će biti posla za sve. “Stručnjaci” koji preko noći odbace navodne znakove zapravo su ključni problem svih postjugoslavenskih društava.
Članak u cijelosti pročitajte
OVDJE.