Piše: Ištvan Bećar PecarošMeđutim, proteklih dana živimo nogometnu euforiju i nakon pet piva osjećamo se sposobniji čak i od našeg nedavnog gosta u Gradu, Pepa Guardiole, a kamoli od jednog Slavena Bilića. Iako ne kao ranije, ipak su naši sugrađani pohrlili u Poljsku na smotru europskog nogometa i tako bar na trenutak smetnuli s uma da je Hrvatska i u ovom kvartalu zabilježila pad BDP-a. Koga briga za to kad smo i dalje osma najbolja reprezentacija na svijetu.
U jednom poglavlju knjige “Pustolovinama Huckleberryja Finna” opisana je svakodnevica pospanog gradića na američkom Jugu, koji neodoljivo asocira na današnje intelektualne razgovore ispred jedne od Pemovih butiga.“Na svaki je stup od tende bio naslonjen po jedan besposličar, vječito s rukama u džepovima od hlača. Vadio ih je jedino da se počeše il’ da pozajmi drugu malo duvana za žvakanje. Sve što je čovjek mogao čut od njih bilo je: Dajder mi, Hank, prstovet duvana.''- Ne mere... imadem još samo jedan za sebe. Traž’ od Billa.Možda će mu Bill stvarno dat prstovet duvana, a možda će slagat i reć da nema. Neki od tih besposličara nikad nemaju u džepu ni prebite pare ni trunka duvana. Do duvana za žvakanje dolaze samo uzajmljivanjem...Kažu, recimo, kolegi: - Daj mi, Jack, pozajmi prstovet duvana, uprav’ sam ovaj čas dao Benu Thompsonu zadnje što sam imo - što je skoro uvijek obična laž, na koju jedino može nasjest neki pridošlica, al’ Jack nije pridošlica, pa mu odgovara:- Ti da si njem’ dao duvana, je l’? Dao si mu kol’ko i babi od sestrine ti mačke. Prvo ti meni, Lafe Buckneru, vrati sav onaj duvan što sam ti ga pozajmio, a onda ću ja teb’ pozajmit od toga jednu il dvije tone, i neću ti zaračunat nikak’e naknadne kamate.”Ovi razgovori neodoljivo podsjećaju na tu poštenu inteligenciju koja na teret državnog proračuna živi od mjeseca do mjeseca i čeka socijalnu pomoć, naknadu sa Zavoda za zapošljavanje ili pak mirovinu koju je pošteno zaradio kroz čitav svoj radni vijek. Sada, pošto je napunio punih trideset i pet godina života, uživa Boga svoga čekajući unuke svoga sina, sina kojeg još nije napravio jer čeka da se oženi, a prije toga mu mora proći listić koji je uplatio u kladionici. Nisu očekivanja velika, samo mora proći desetak hendikepa manje dominantnih reprezentacija, par „ikseva“ i pet-šest iz dva u jedan.
Baratajući tim znamenkama poput Linića, dvoznacima, u nekoj razvijenijoj državi bi ih slovili sa „sir“ ili doktor, a ovdje ih nazivamo klošarima, a ni sami nismo svjesni da 15 radnih dana u mjesecu radimo samo da pokrijemo njihov merak da popiju mrzlu pivu ispred obližnjeg dućana mješovite robe i pive.
S druge strane, neki dan sam posjetio jednu konobu u Konavlima, poput malog etno sela, a domaćom hranom. Eto čovjek otvorio, digao sve na noge iz nule, a ima sedamdesetak godina uz pomoć poticaja EU za razvoj agroturizma. Za taj poduzetnički pothvat dobio 400 tisuća kuna bespovratno.
Pustite kladionice, hajdemo raditiSedamdeset godina čovjek ima. U godinama je kad će zgubidani ispred Pemove butige i u mome i njegovu mjestu biti puna četiri desetljeća u invalidskoj penziji, i on misli da se još vrijedi mučiti, a oni su, i Hank, i Bill, i Ben Thompson i Lef Bruckner, digli ruke od svega.
Vremena su teška, naravno, ali pokušajte se sjetiti jesu li vam ikada zaista bila laka. Jeste li pokušali nešto raditi kao što je ovaj čovjek u poznim godinama iz Konavala okrenuo jedan kamen i ispod njega našao 400 tisuća, da bi, unatoč poznoj dobi, hrabro krenuo u još jednu poslovnu avanturu. Samo se za početak trebate prestati ufati u rezultate utakmica Europskog prvenstva i početi nešto ozbiljno raditi.
Hoće li nam kreditorske svjetske korporacije i banke oprostiti 50 milijardi EUR duga kad večeras pobijedimo Talijane? Neće. Ali mi smo i dalje euforični u najmanju ruku kao da će nam oprostiti barem pola.