Što se zapravo dogodilo u podrumu te davne 1991. godine, na današnji dan koji se obilježava kao Dan neovisnost zadnjih dvanaest godina?
Naime, hrvatski branitelji ginuli su diljem zemlje, Ivo Josipović se pripremao za borbu u ZAMP-u, a Zoran Milanović je tražio mjesto gdje bi se sakrio kako bi izbjegao odlazak u rat, što mu je i uspjelo. Tereni ga nisu vidjeli. Već 30. svibnja 1990. godine iz državničkih govora Franje Tuđmana bilo je jasno kamo Hrvatska ide, kojim putem.
Zašto saborski zastupnici nisu imali ni minimum hrabrosti kakvu su imali hrvatski branitelji u Vukovaru, Sisku, Gospiću, Pakracu, Osijeku, Dubrovniku, Karlovcu, nego su umjesto na svom radnom mjestu u Saboru ključne odluke donosili u podrumu?
Naime, saborski zastupnici bijegom u podrum Inine zgrade pokazali su koliko im je stalo bilo do hrvatskih branitelja, nikoga, naravno, ne čudi to što predsjednik Tuđman u svemu tome nije želio sudjelovati, iako je dobio poziv da se povuče u podrum, dan ranije velikosrpske fašisti Tuđmanov Ured sravnili su sa zemljom, međutim, predsjednika nisu uspjeli likvidirati. Iz današnjem perspektive gledajući čini se da neki u Hrvatskoj nisu bili presretni činjenicom da Milošević u svom zlikovačkom naumu nije uspio.
Ipak, koliko god neke stvari iz sada već daleko prošlosti ostale nerazjašnjenje vratimo se u sadašnjost, na Mirogoj, na kojem ionako počiva sve ono što u Hrvatskoj vrijedi. Ivo Josipović i Zoran Milanović na Mirogoju, svatko na svoj način, a opet isto, govorili su o budućnosti zemlje kojoj su upravo oni oduzeli budućnost, zajedno s podrumašima iz Šubićeve ulice. Podrum je istinski simbol današnje Hrvatske, i glavni razlog zašto su oni koji su mijenjali državne blagdane svjesno hrvatsku slobodu, na simboličkoj razini, pokušali uzeti hrvatskom narodu.
Predsjednik Josipović, koji već godinu dana trči predizbornu utrku Hrvatskom i svijetom trošeći novce poreznih obveznika ne bi li si osigurao drugi mandat, s Mirogoja je poslao poruku hrvatskim braniteljima 'koji si uzimaju 'ekskluzivno' pravo da budu jedini branitelji u Hrvatskoj, barem tako razmišlja predsjednik, no, s druge strane ne nudi ispriku građanima i tim braniteljima zbog činjenice da je tijekom agresije na Hrvatsku bio prevelika kukavica da bi sudjelovao u obrani Hrvatske, što nas dovodi do zaključka da su na Mirogoju vijence položile ratne kukavice, jeftini demagozi koji govore o budućnosti svjesni činjenice da upravo zbog njih Hrvati budućnost nemaju, ili je ona u najboljem slučaju neizvjesna.
Unatoč činjenici da iza sebe imaju medijsku mašineriju, jugoslavenske nacionaliste, bivše ustaške omladince, danas samozvane antifašiste, Josipović i Milanović prolazne su, tamne, figure u hrvatskoj povijesti, koje će Hrvati, jednako kao što su Stjepana Mesića, kao i Ivicu Račana, zaboraviti odmah po silasku s vlasti, dok će sjećanje na Tuđmana, koliko god ga današnja Hrvatska pokušala zatajiti, ostati u kolektivnoj svijesti hrvatskog naroda dovijeka.
Uostalom, uvertira, prava uvertira, hrvatskoj slobodi bili su govori predsjednika Tuđmana 30. svibnja 1990., kako u Saboru tako i na tada još uvijek Trgu Republike u Zagrebu, da bi sve kulminiralo, i dobilo svoj okvir, 1992. i 1995. godine postavljanjem hrvatskog stijega na kninskoj tvrđavi. U svim tim danima koji su Hrvatskoj donijeli slobodu, uz branitelje, glavnu ulogu imao je predsjednik Tuđman.
Čime se Josipović može u svojih pet godina pohvaliti? Veleizdajničkim govorom u Sarajevu na početku mandata ili pak Dejanom Jovićem koji mu je bio glavni analitičar, očito i glavni ideolog, svih ovih godina? /Ivana/