PIŠE: Marina Tenžera
Prava kazališna drama autora Vilima Ribića&Krešimira Severa nazvana 'Građanin idiot i kako jedem slanac za 9. 300 kuna', započela je 13. listopada na medijskoj sceni, kada je Vilim Ribić zaprijetio novinarkama 24 sata Snježani Krnetić i Katarini Dimitrijević Hrnjkaš zbog teksta o tome kako je bezazlenog čovjeka na cesti koji ga je nazvao neradnikom i pitao za plaću, proglasio za idiota!
'Radim po 16 sati na dan, pa i nedjeljom, a plaću od 12 tisuća kuna nisam sam sebi dao', melodramatično je kazao Ribić.
Predstava je dobila na dinamici kada je Ribić deset minuta nakon razgovora s novinarkama zabranio da se objavi i jedna riječ koju je kazao, jer građani pitanjem o plaći 'nastoje potkopati sindikalnu akciju prikupljanja potpisa protiv monetizacije austocesta'.
Drugi glavni glumac i predsjednik nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever doveo je ovu političku satiru i predstavu do kulminacije ispričavši novinarkama 24 sata svoj tegobni život: Ustajem u šest ujutro i vraćam se kući iza ‘Dnevnika’. Ponekad pojedem samo slanac i onda iščitavam papire do jedan u noći. Plaću od 5.300 kuna primam kao zaposlenik FINA-e i još četiri tisuće kuna iz sindikalne središnjice!“. Publika se rasplakala i pala u delirij kada je nakon toga nepoznati mladi glumac na pozornici doslovno citirao Severove riječi s web stranice nezavisnih hrvatskih sindikata u tekstu 'Riječ predsjednika':
'Naše poimanje sindikata i sindikalnog rada i djelovanja temeljimo na poimanju čovjeka kao središta, subjekta u procesu rada. Nema rada bez čovjeka, bez radnika. Radnik je, čovjek je glavni kreator u radnom procesu kao postupku stvaranja. I sve na čemu danas počiva suvremeno društvo, svejedno koje, rezultat je rada i djelovanja čovjeka, generacija koje su se nadograđivale jedna na drugu, nadopunjavale i razvijale što se jednako događa i u ovom sadašnjem vremenu. To središnje mjesto radniku nitko nema pravo uzeti. Stoga i sindikati moraju 'vršiti' svoju primarnu zadaću čuvara ne samo radničkih prava već i radničkog dostojanstva, u što naravno ulazi i pravo na pravičnu plaću i radne uvjete dostojne čovjeka. Upravo zbog čovjeka, kao središta u procesu rada, iz dostojanstva ljudske osobe koja rad obavlja, proizlazi i temeljno radničko pravo na dostojnu, dostojanstvenu plaću, dostojne uvjete rada i dostojno radno vrijeme.'
'A čini se kako svijet ulazi u neko već viđeno vremensko razdoblje u kojem ponovno sve više vlada pomahnitali, pohlepni liberalni kapitalizam, u kojem se čovjeka svrstava u rang stvari, potrošnih I zamjenjivih, poput strojeva i njihovih dijelova'.
Čistači u medijskom kazalištu morali su nakon pravednog izljeva Severovih radničkih parola o čovjeku radniku kao 'središtu i subjektu u procesu rada“ i ljudima koje su žrtve okrutnog neoliberalnog kapitalizma, skupljati top-shop krpama radničke suze. Što su njihovih 1800 kuna plaće, vječna mjesta na burzi, ovrhe i samoubojstva, prema Severovih 9.300 kuna i tragičnoj sudibni sindikalca koji cijeli dan žvače jedan slanac? Baš ništa.
Čistači su nastradali i krpe su se razmahale, jer se lavina radničkih suza nastavila kada je slijedeći glumac naveo izvatke iz Ribićeve biografije s web stranice Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja, na kojoj, za rubriku „vjerovali ili ne“, osim podataka da Ribić ima dva fakulteta, da je radio na tv i Institutu za za suvremenu povijest, te potaknuo osnivanje sindikata, doslovno piše: o Ribiću govore da je motor organizacije, radoholičar, da ima pozitivnih svojstava, ali i temperamenta, tvrdoglave principijelnosti. Čovjek ideje ili frojdovski rečeno čovjek sublimiranog libida. Osobno misli da je tek dokoličar koji nema što raditi pa radi 80 sati tjedno. Vjeruje da mu leži riječ, pisana i usmena. Nada se i vjeruje da će se vratiti u znanost sa šezdeset godina kao znanstveni novak, kada će se kao i svi novaci napokon i oženiti. U 44. godini podstanarstvo kod privatnog gazde zamijenio je podstanarstvom kod svog poslodavca!'.
I tako smo doznali ne samo da Severu valja oprostiti zbog slanca, već i Ribiću zato što je isfrustrirani neženja sublimiranog libida kojemu 'leži riječ, pisana i usmena', što je i dokazao nazivajući ljude na cesti idiotima i pokušavajući cenzurirati novinare, baš kao pravi i pošteni sindikalist, nadasve skromnih primanja, kao i žvakač slanaca.
No javnost je odmah zasula i druga predstava 'U Hrvatskoj ima gladnih' u vidu Jospovićeve besramno plaćene kampanje, svestrano poduprte u svim režimskim medijima, napose HTV-u, u kojoj je također teatralno otkrio, baš na kraju mandata, „da ima gladnih“, obilazeći u zadnjih par dana tvornice u očajničkom pokušaju ne bi li dokazao da ipak nešto radi. 'Gotovo svaki dan dobijem e-mail s ključnom porukom - gladan sam. Imamo cijele kategorije ljudi koje su danas, prije svega zbog nezaposlenosti, u situaciju da teško ili gotovo nikako ne namiruju svoje potrebe', kazao je Josipović i ostao živ.
No putujući Josipovićev kazališni cirkus doživo je ipak vrhunac u njegovoj izjavi: Mi možemo i moramo stvar prelomiti samo ozbiljnim reformama. Ako pogledamo što su radile uspješne zemlje, to je zato što su provele reforme, a reforme nisu samo donošenje jednog zakona iz područja gospodarstva, poticanja ulaganja niti jedan porezni zakon, već je riječ o cijelom paketu socijalnih promjena'.
Čovjek se doista pita na kojoj planeti živi i u kojemu sunčevom sustavu obitava predsjednik Republike? Ako do sada nije znao koliko građana gladuje, koliko je deložirano i blokirano na bankama, i tek sada zaziva reforme koje je mogao sam potaknuti, kao što je odavno mogao primjetiti teško siromaštvo oko sebe i pomoći konkretnim mjerama, kao što su to učinili toliko drugi predsjednici u povijesti, postavlja se pitanje gdje je uopće bio zadnjih pet godina?
Sve u svemu, besramnost sindikalnih vođa i predsjednika Republike, pokazala je upravo lešinarsku strast za novcem i moći, zamotanu u šarenu foliju radničkih parola i lažne sućuti, kojoj može nasjesti samo gluhi slijepac. Sindikati koji ne vode štrajkove, ne bore se na ulicama, već masno naplaćuju svoj „teški rad“ na referendumima, koje su, naravno, raspisali drugi i predsjednik koji navlači tvorničku kapu, ne bi li skupio koji koji glas, zrcalo su nakaradne hrvatske države koja bolje sindikaliste i vođu, očito, nije ni zaslužila. Doduše, mogao bi Jospović nahraniti kojeg gladnog građanina na brojnim banketima koje mu priređuju nakon obilaska tvornica, baš kao što bi iza Severa mogao ići neki radnik i skupljati mrvice od slanca, a možda bi i neženja sublimiranog libida odvojio pet kuna od 12. 000 kuna skromne sindikalne plaćice. Tko zna? Veliki su to humanisti, ne treba ipak zaboraviti. /Marina Tenžera/