Premijera predstave „Ponekad negdje“ Samuela Becketta u režiji Davora Mojaša je posebno smišljena predstava koja traje 18 minuta i u kojoj se govore fragmenti Beckettovih tekstova uz integralnu izvedbu njegove dramske skice „Come and Go“.
U prepoznatljivoj Lerovoj scenskoj poetici, prikazan je svijet otuđenih i ostavljenih sudbina.
U predstavi sudjeluju: Ksenija Medović, Zvončica Šimić, Ana Petrović i Leona Ribić, te glas Nike Nagy.
Elementi predstave: Fragmenti Beckettovih dramskih i drugih tekstova, Činovi bez riječi, Come and Go, Novele i tekstovi nizašto. /Kratki prizor Lerove predstave Doći-proći iz 1979. /Koraci, vjetar, utihnuli zov zvona, zaboravljeni susret u nekom Gradu negdje. /Prepoznati odraz sjena zateklih u snu u kojem su se jednom, odnekud dovedene, naslutile žene čija imena počinju prvim slovima ubranih cvjetova. /Tamo gdje su cvjetali. Kad su bile. I gdje su imena davali cvijeću. Ponekad. /Još dok se u buketu nisu našle. Negdje. I naslutile, „prevarene vremenom“...
„Pusti, htjela sam reći pusti sve to. Zar je važno tko govori, netko je rekao zar je važno tko govori. Postojat će tamo neko polazište. Bit ću na njemu, ne bit će to netko drugi, ja ću biti ovdje, neću ništa reći, postojat će tamo neka priča, netko će pokušati ispričati jednu priču. Da, opovrgavanja i opravdanja ima kao pljeve, sve je lažno, nema nikog, razumljivo, nema ničeg, fraza koliko hoćeš, budimo prevareni vremenom, svim vremenima, očekujući da to prođe, da glasovi umuknu, sve su to sami glasovi, same podvale....Ovdje, krenuti odavde i otići drugdje, ili ostati ovdje, ali odlaziti i dolaziti.....Doživjeti prekosutra! Dovoljno je htjeti, zašto onda poslije svega se treba sjećati, vraćati se ponekad, ići i dolaziti ponekad....Pokušaj gledati između nogu, opipaj tjeme, dodirni obraze, raspleti kosu, nije potrebna ljepota, nije potreban vjetar....Pusti sve to, htjeti pustiti sve, a ne znati što to zapravo znači, sve to, brzo rečeno, brzo učinjeno, uzalud, ništa se nije maklo, nitko progovorio.“ (S.Beckett)
„Biti sam i željeti imati uspomene, možda malo nikoga, malo ničega i malo tišine. Možda malo sutona. Ponekad. Negdje.“ (D.M.)
„Ovdje, ovdje se ništa neće dogoditi, ovdje nikog neće biti, tako skoro.“ (S.B.) ,
Marko Kriste