Dok je mladi Bošnjak, Emrah Fojnica, izveo samobilački napad u Iraku i žrtvovao život za ono što je smatrao božjom voljom, u svom domu u Kaliforniji ubio se, ne ostavivši nikakvu poruku, komičar Robin Williams.
O slučaju Emraha Fojnice i stotinama sličnih mladića s druge strane bliske granice, hrvatska javnosti nije saznala ništa, a samoubojstvo komičara Willamsa nametnuto nam je kao vijest dana. Očito je puno ljudi kojima je Williams značajniji jer su uz nekoliko njegovih filmova proveli desetak sati i bolje se zabavili nego gledajući vijesti iz Gaze ili one o ratu u Europi u kojem upravo traje opsada milijunskog grada Donjecka. Sve je više ljudi koji za smrt susjeda u ulazu saznaju tek kad zasmrdi toliko da pozovu vatrogasce, a osjećaju najdublje suosjećanje prema neupoznatom, dalekom čovjeku koji ih je virtualno zasmijavao.
Osim što ljudi uobičajeno vole ritualno javno žalovati i raspravljati o tužnoj sudbini nekoga do koga im ustvari i nije previše stalo, poplava facebook RIP-ova za američkim “ikonama” u Hrvatskoj ima i dodatnu dimenziju - takvim ripovanjem se simbolički uključujemo u veliki, zapadni, civilizirani svijet jer smo eto i mi privatno neutješni zbog smrti Stevea Jobsa ili Robina Williamsa. Ne mogu se iščuditi količini ljudi koji na Facebooku danas očajavaju zbog smrti glumca kojeg nikada prije nisu ni spomenuli.
Iznenađenje u komentarima na vijest o samoubojstvu komičara koji se godinama patio s depresijom i alkoholizmom pokazuje koliko je još žilava predrasuda da su komičari veseli ili blagoslovljeni ljudi, te da je njihov posao lagan. Zaboravljaju da je ljude je lakše rasplakati nego nasmijati. Za izazvati tugu i suze dovoljno je malo emocionalne pornografije. Prikažite im patnje djece, stradanje nedužnih, smrt malog mede, djevojčicu s žigicama i eto suze.
Smijeh je pak puno sofisticiraniji proizvod. Golemi je teret svako malo morati izaći pred ljude, koji očekuju da ćeš iz njih izvući tako oslobađajuću reakciju. Humor, kao profesija, je težak, krvav posao. Pravi humor nije puko veselje, već kao sastojak uvijek ima i malo tuge, zato je jak tamo gdje je bilo i puno jada. Stoga ne čudi da su komičari privatno skloni depresiji, a pogrebnici i patolozi šali.
Kako je samoubojstvo Robina Williamsa nametnuto kao globalna tema, oko koje se odmah naravno oglašava i Obama, mediji su iskopali i raspravu s Twittera, u kojoj islamski ratnici raspravljaju o Williamsu. Jedan džihadist, kolega i vršnjak Emraha Fojnice, piše kako je kao mali volio Williamsov film Jumanji.
Čuđenje američkih komentatora nad tim pokazuje potpuno nerazumijevanje svega što se događa, prije svega potcjenjivanje snage islama. Oni smatraju da su islamisti neki kromanjonci ponikli daleko od civilizacije, a ustvari su mnogi među njima odrasli u zapadnim metropolama, konzumirajući iste kulturne proizvode kao ovi što neutješno oplakuju Williamsa. Zapadnjaci su uvjereni da žive u najboljem od mogućih svjetova, te da stoga borci ISIL-a, da su mogli probati sve blagodati američke civilizacije, danas ne bi ubijali u ime Allaha, već bi lijepo patili od depresije, zatezali se botoxom i kljukali sedativima."
Život smrtnika završava nužno i ovako i onako i onome koji vjeruje i onome koji ne vjeruje. Ali horizont i smisao življenja smrtnosti je drugačiji. Jednom se on zatvara u besmislenoj konačnosti, drugom se otvara u smislenoj beskonačnosti, u vječnosti." /Nino Raspudić/