PORTALOKO KOD ČASNIH SESTARA NA DANČAMA: Sestre franjevke otvorile su nam vrata svog doma i srca! /FOTOGALERIJA/

Zahvaljujući susretljivosti vrhovne poglavarice časne sestre Ružice Barić proveli smo jedno jutro u izvorno hrvatskoj redovničkoj zajednici -  Družbi sestara franjevki od Bezgriješnog začeća iz Dubrovnika.

Vrijeme u društvu sestara brzo proleti. Tema je bilo mnogo. Razgovarali smo o povijesti samostana, načinu života, krizi zvanja, duhovnosti, tradicionalnostima…. U samostanu je trenutno sedamnaest sestara.

Na samom rubu, a tako blizu Grada

Povijest sestara franjevki od Bezgrešnog začeća iz Dubrovnika seže daleko u povijest. Uz dominikansku Kongregaciju Anđela čuvara s Korčule i Družbu Kćeri Milosrđa s Blata, jedine su autohtone redovničke družbe u Dubrovačkoj biskupiji.

Njihove prethodnice, trećoredice sv. Franje (pobožne djevojke, pučanke) spominju se na Dančama već u 15. stoljeću kad se prvi put spominje lazaret  na tom mjestu, u koji, su odlukom dubrovačkih vlasti smještani ljudi zaraženi kugom ili oni za koje se sumnjalo da su njome zaraženi.


Časne sestre franjevke vrlo rado su pozirale

Od  svojih prvih dana sestre franjevke od Bezgrešnog začeća posvećivale su se ljudima s rubova društva, isključenima iz zajedništva, okuženima, bolesnicima, nemoćnima i umirućima.

Nakon što je lazaret izmješten na Ploče te pobožne žene  su se mogle vratiti u Grad i nastaviti normalan život, ali nisu htjele. Odlučile su ostati živjeti na ovom mjestu  kao čuvarice groblja i svetišta koje je natopljeno molitvama mnogih.

„Uvijek mi je drago naglasiti, ne samo zbog ljudi koji to  slušaju, nego i zbog nas koje tu živimo, da živimo na svetom mjestu i da s dubokom svijesti odgovornosti pristupamo, ne mjestu kao mjestu, nego svemu  onom čime je to mjesto natopljeno. Znamo da je crkva od samog početka bila zavjetna crkva, ove prekrasne umjetnine u našoj crkvi su zavjetne umjetnine. Dakle, netko je osjetio  potrebu zahvaliti Bogu. Osjetio se silno potaknut iznutra i tako jednu vrijednu stvar darovati Bogu i izraziti osjećaj zahvalnosti i poštovanja prema mjestu i svima onima koji su tijekom tog razdoblja  ovdje živjeli“ – priča nam vrhovna poglavarica s. Ružica o povijesti sestara franjevki na Dančama oduševljena i nakon toliko godina svetošću mjesta na kojem živi.


Vrhovna poglavarica, časna sestra Ružica Barić

„Lokacija na samom rubu, a zapravo tako blizu Grada na neki način je i nama koji tu  živimo svojevrsni poziv da promotrimo svoj način djelovanja da se pitamo tko smo i kako nam je biti. Ne što nam je činiti, nego kako nam je biti“ ističe s. Ružica.

Razgovoru se u  priključila časna sestra Finka.

„Kad čujete i osjetite kako drugi ljudi doživljavaju Danče, ponekad imate osjećaj da previđate nešto što vam je pred očima. Budući da smo u svagdanjim aktivnostima koncentrirani na neke druge stvari i obveze, često  propuštamo  trenutke opuštanja i uživanja u ovoj oazi mira i ljepoti prirode. Na posebnost Danača i nedavno me  podsjetla jedna djevojka.
Naime, u našoj crkvi na Dančama od prošle godine sestre jednom mjesečno mole s mladima i za mlade. Susreti su započeli kao molitva za uspjeh prošlogodišnjeg Susreta hrvatske katoličke mladeži u Dubrovniku  (obavijest o tome bila je i na vašem portalu) a nastavljeni su i nakon SHKM-a , kao molitva za duhovna zvanja u dubrovačkoj biskupiji (svakog prvog ponedjeljka u mjesecu).


U društvu č. sestre Alfonze Njavro

Na susret koji je  bio planiran uoči sv. Vlaha, nismo očekivali veliki odaziv mladih. Ipak smo odlučile biti dosljedne i susret smo najavile. Neki mladi su došli na Danče, a jedna djevojka, koja je ovaj susret propustila ovako je to komentirala:

„Žao mi je što nisam bila na Dančama. Ovi vaši „neumorni pozivi“ sve me više prozivaju. Vjekovna dančarska priča o borbi valova i hridi sada me sve više podsjeća na borbu „valova svijeta“  s onim  vječnim što ne prolazi. U toj borbi  ne smijemo kapitulirati. Hvala za poziv i molitvu, drugi put ću sigurno doći!“

Ova poruka djevojke, koja kako kaže ne razmišlja o samostanskom životu, za mene je bila  ohrabrujuća i poticajna.  Mladi ljudi, bez obzira na izbor zvanja,  ipak prepoznaju važnost molitve i nas redovnice prepoznaju i doživljavaju kao poticaj za produbljivanje tog odnosa s Bogom.


Časna sestra Finka

Kao što rekoh, to je i nama ohrabrenje  da se ne umorimo  u molitvi ni u  nastojanju oko dobra i kad nam se čini da to  nitko ne vidi i ne čuje.  Vrijeme u kojem živimo brzo je  i rascjepkano, svi nekako  žurimo i katkada svaštarimo, ali Bog je uvijek isti! Dok On bude prepoznat kao središte našeg života , „ne bojmo se kad se ljulja zemlja i kad se valovi ruše u srce mora.“

Bez obzira na to što i koliko radimo, koliko smo učinkovite u pojedinim djelatnostima, važno je da budemo ono što jesmo, „žene, srcem okrenutim Gospodinu“ i da kao takve budemo prepoznate. Znam da je briga za drugoga važna i da ljubav za druge mora biti dosjetljiva, ali brinuti se za drugoga ne znači samo dati mu  nešto materijalno i učiniti nešto vanjsko što je vidljivo, nego dotaknuti nešto što je dublje u čovjeku, nešto što predstavlja čovjekovu  temeljnu čežnju za Bogom. Rekao bi sv. Augustin: „Za sebe si nas stvorio Bože i nemirno je naše srce dok se ne smiri u tebi! „– Podsjećati ljude na to, buditi u njima čežnju i svjedočiti radost susreta s Gospodinom, to je naše prvotno poslanje, objašnjava s. Finka.

Danče su mjesto gdje časne dolaze doma

„Družba je ovdje nastala i Danče su zavičaj svake sestre. Svaka sestra ovdje prolazi početnu redovničku formaciju, i onda, ovisno o potrebama Družbe i sklonostima svake pojedine, sestre idu gdje ih već Zajednica pošalje. Ali Danče su mjesto gdje se mi uvijek vraćamo doma, gdje god da jesmo. Imamo sestre u Kanadi, u Njemačkoj, u Zagrebu, po hrvatskim gradovima, u Hercegovini, ali Danče su mjesto gdje mi dolazimo doma. Sve sestre bar jedanput godišnje dođu tu. Tu je na koncu i groblje koje je jednako staro kao i crkva, i tu je i mjesto  počivališta naših sestara. Iako posjedujemo nekoliko grobova po mjestima gdje živimo i djelujemo, sestre redovito izražavaju želju biti pokopane na Dančama. I to puno govori koliko su sestre vezane uz ovo mjesto.“ priča s. Ružica.

Sestra Finka dodaje kako treba istaknuti pojam evangelizacijske prisutnosti a ne samo pastoralnog djelovanja  - tamo gdje jesu da budu redovnice.

„Mi smo redovništvo  izabrale kao život. Pastoralno djelovanje je drugi vid naše prisutnosti pa tako neke sestre rade u vrtiću, u školi, u bolnici, to ovisi o mogućnostima sestara i potrebama mjesta u kojem sestre djeluju. Međutim, gdje god da jesmo ljepota zajedničkog života i predanje u različitim oblicima služenja prvotni su  oblici  našeg redovništva i naše evangelizacijske prisutnosti“ ističe sestra Finka.


Časna sestra Finka u društvu vrhovne poglavarice s.Ružice Barić

„Uvijek smo u opasnosti da podlegnemo napasti mjerljivosti, učinkovitosti  i utoliko više se od nas traži budnost da trajno vodimo brigu o tome da ne bi možda previše odgovarale na očekivanja drugih, a da pritom zanemarimo  ono najvažnije.  Ako se iz našeg života i našega „biti“ne iščitava onostranost, ono nešto  na što bi trebao upućivati naš život uzaludna su sva naša djelovanja. Uzaludne su ne znam kako požrtvovne sestre u bolnici,  ne znam kako sposobne katehistice u školi ako naš život ne pokazuje Ljepotu  Vječnosti.“, nastavlja vrhovna poglavarica.

Kako izgleda jedan dan u životu časnih sestara franjevki na Dančama?

„Svaki dan započinje zajedničkom molitvom u jutro  u 6.15. Nakon toga je Sveta misa u 7 sati, doručak i onda slijede različite  aktivnosti. 

U podne je ponovno molitva Srednjeg časa i krunica, nakon  toga zajednički ručak i ponovno aktivnosti ili kratki odmor, ako je potrebno.

U 17.45 sati slijedi večernja molitva i nakon toga razmatranje u tišini. I ova tiha prisutnost pred Gospodinom na poseban način pridonosi ljepoti našeg zajedničkog života. Mi jesmo zajedno, ali svaka od nas u osobnoj molitvi,  u tišini, u crkvi.
Nakon toga slijede večera i druženje“ objašnjava sestra Finka.

Vremena se mijenjaju. Primjetno je kako se sve manje djevojaka odlučuje za redovnički život. Kriza zvanja je očita i na svoj način je znak vremena u kojem živimo, kaže  s. Ružica koja smatra kako je kod dolaska u samostan jako važna jasnoća motivacije.



„Ako se u samostan dolazi kako bi se od nečega pobjeglo kad tad će biti problema. Bog je taj koji ima inicijativu  i koji zove. Bog uvijek zove. I danas! Jako puno mladih to čuje, ali bježi od tog poziva. Pitanje je hoću li ja odlučiti odgovoriti na Božji poziv ili ću uvjeravati sebe da me Bog zove negdje drugdje. Pa čak i pod krinkom pobožnosti i nekih „uzvišenijih“ motiva kao npr. osjećaja nedodstojnosti ili nezasluženosti tako velikog dara, mladi izbjegavaju odazvati se.  Postoje i oni koji zbog određenih bjegova od stvarnosti u kojoj se nalaze, rješavaju svoj problem odlaskom u samostan. Oni u pravilu ne ostaju dugo u samostanu, ako ostanu onda je njihov život jako težak njima i onima koji s njima žive. Najočitiji pokazatelj jasnoće motivacije je radost. Autentična se radost niti može odglumiti, niti se može sakriti. Papa Franjo kaže gdje su redovnici, ondje je i radost“ objašnjava s. Ružica.

U samostanu na Dančama trenutno nemaju niti jednu djevojku u početnoj formaciji. Sestra Ružica voli kazati kako je dobro da i one koje žive taj život trajno preuzimaju svoj dio odgovornosti i pitaju se – jesu li one dovoljno snažni svjedoci kadri privući mlade djevojke.

„Uvijek želim poći od toga da i mi sebi moramo trajno postavljati pitanje: jesam li ja dovoljno privlačan primjer jednoj mladoj djevojci da bi se ona oduševila mojim načinom života; prenosim li vlastitim svjedočanstvom ljepotu posvećenosti koja privlači? Prepoznaje li se na mom licu ljepota Božjeg lica koje ima snagu privlačnosti? S druge strane mislim kako ne treba zatvarati oči pred jednim ozračjem u društvu gdje se od malih nogu djevojke usmjerava u nekom drugom smjeru. Zasipa ih se tolikim ponudama koje zaglušuju Božji poziv, Božji glas. Ali opet ponavljam: Bog uvijek poziva, samo je pitanje čujemo li njegov glas, imamo li dovoljno hrabrosti i povjerenja odazvati se.


Časna sestra Alfonza Njavro u molitvi

Mi redovnici i redovnice trebali bi hrabrije i odvažnije svjedočiti ljepotu života kojeg živimo. Svakako trebamo biti osjetljivi za potrebe ovog vremana, ali nikako mu ne podilaziti. Osobno mogu reći da nema ničeg ljepšeg od pripadanja Bogu zauvijek i čitavim srcem, te predanog života u služenju braći. Zasigurno se ni s kim ne bih mijenjala  za svoj život“ zaključuje s. Ružica.

Sestre ističu kako je njihov zajednički život prelijep, ali nije nikako jednostavan i lagan. Traži puno kompromisa, prilagodbi, prihvaćanja različitosti, a to je moguće jedino u svijesti da je svaka od njih prepoznata i pozvana od Boga koji ih okuplja u ljubavi.

Pozdrav mornarima i brodovima je više od tradicije

„To je tradicija koja nije vezana samo za našu crkvu. Što se tiče Danača  tradicija datira još od 17. stoljeća i nekako je samo po sebi logično da su pomorci Danče i našu crkvicu prepoznali kao svetište.  Oni su se pouzdavali u Boga kad su odlazili na plovidbu i utjecali su se zagovoru Blažene Djevice Marije, Gospe od Milosti, Gospe od Danača. Običaj pozdravljanja brodova nije izumro, samo je u zadnje vrijeme sve manje prilike pozdravljati brodove zato što je propisima Europske unije brodovima zabranjeno ploviti na određenoj udaljenosti. Plove puno dalje, iza Lokruma, a  manji brodovi  koji prolaze pozdravljaju Gospu i mi jednako otpozdravljamo. Međutim to nije tek otpozdravljanje zvonima; to je otpozdravljanje na način da ih zbilja pratimo molitvom i oni uistinu vjeruju u naše molitve i moćni zagovor Gospe od Danača. Između ostalog, to nama daje motivaciju i smisao da budemo ovdje, ne samo tim pomorcima koji su na moru nego i njihovim obiteljima koje ostaju tu na kopnu. Imamo doista prekrasnih iskustva gdje ljudi dolaze i u razgovoru s nama traže mir i utjehu. Na taj način želimo biti živo zvono koje poziva Crkvu i svakog istinskog tražitelja, na preispitivanje i ponovno otkrivanje srži svog poslanja, koje je sadržano u autentičnom življenju, sa svom zahtjevnošću i jednostavnošću Evanđelja. U tom smislu smo istinski sretne što smo dio velike franjevačke obitelji, koja nikoga ne isključuje, jer je sveti Franjo bio brat svima, svakom stvorenju, manji brat najmanjima ovoga svijeta.



Povezanost s vjernicima laicima

„Mi smo svi zajedno Crkva i u tom kontekstu  dobro je govoriti i o povezanosti s vjernicima laicima. Gdje god jesmo, jako računamo s angažiranim vjernicima laicima koji su isto tako prepoznati  od Boga. I njima Bog jednako upućuje poziv i oni se, svatko na svoj način, odazivaju. Mi smo Bogu rekle jedno vječno DA  i to DA podrazumijeva puno drugih DA;   u svakom danu je puno prilika i izazova kojima Bogu moraš reći DA - koji put i teška srca“ objašnjava s. Ružica koja naš razgovor zaključuje riječima kako su otvorene za suradnju sa svima.

„Nemoguće je vidjeti smisao postojanja naše redovničke zajednice bez tih ljudi na koje smo upućeni i koji su na nas upućeni. To je jedna uzajamna povezanost u kojoj nas Bog želi svakog na svoj način i svakog u svom poslanju, ali s istim ciljem.“ zaključuje vrhovna poglavarica časna sestra Ružica.