Naziv ne će osvijetliti pojavu. Ako želimo vidjeti bit tih političkih previranja, moramo se prisjetiti pojmovnoga određenja demokracije.
Demokracija je u izvornom značenju „pukovlađe“ ili „vladavina puka“ (grč. δημοϰρατία). Dosad se očitovala u trima povijesnim oblicima: antička (robovlasnička) demokracija, „narodna“ (komunistička) demokracija i liberalna (građanska) demokracija. Prva dva „pukovlađa“ bila su isključiva. Robovlasnička je demokracija isključivala robove, a „narodna“ sve državljane osim članova komunističke partije. Treće je „pukovlađe“ – nasuprot tomu – uključivo. Liberalna demokracija uključuje sve državljane. U Hrvatskoj i svoje neprijatelje. Odluke se u demokraciji donose općim suglasjem (konsenzusom) ili većinom glasova u tijelima vlasti, a o nekim pitanjima izravno ih donosi puk većinom glasova na referendumu.
Demokracije su u teoriji jednake, a u praksi različite. Razlike oslikavaju „duh naroda“. Temeljno je načelo svake demokracije brojidba. Svugdje presuđuje veća kolikoća. Kakvoću određuje odstupanje većine od temeljnoga načela, a većina od njega odstupa uglavnom zbog slabosti, obzira ili milosti. Odstupanje od načela brojidbe može ići tako daleko da se vladavina većine pretvori u tiraniju manjine, kao u komunističkoj „narodnoj demokraciji“ (Volksdemokratie).
To je aritmetička strana demokracije. Ona zna biti vrlo nezgodna. Gledamo kako ta aritmetika po Lijepoj Našoj već mjesec dana pustoši duše narodnih zastupnika. Ovaj put mandati „nacionalnih“ manjinaca nisu dostatni za stvaranje natpolovične zastupničke većine u Hrvatskomu [državnom] saboru jer je Most Bože Petrova osvojio previše mandata i time preuzeo ulogu „jezičca na vagi“ između Milanovićeve i Karamarkove predizborne koalicije. To je, naravno, ožalostilo Milorada Pupovca i Furija Radina, a Milanovića potaknulo na razbijanje Mosta, pa je ugrabio što je u taj projekt ugradio. Ali u Mostu je ostalo još 15 mandata. Na drugoj strani od Pupovca se odmetnuo Mirko Rašković, a ne sluša ga ni Ermina Lekaj Prljaskaj. Neki su ljudi i na Novoj TV i na RTL-u dobili premalo publiciteta, a zanemarili su ih i Morgenblatt i Abendblatt. Ali ne treba zbog toga žaliti. Doći će i oni na svoje kada splasne zanimanje javnosti za Prgometovu politologiju i Petrinine psovačke blagovijesti.
Dok tako javna općila bilježe svaki zijev i jecaj svojih političkih junaka, Božo Petrov u Esplanadi okreće na svom aritmetičkom ražnju vođe velikih koalicija. Predlaže im da slože trodijelnu. odnosno četverodijelnu državnu vlast: 1/3 HDZ-u, 1/3 SDP-u, 1/6 Mostu i 1/6 neovisnim stručnjacima, a moli da oni predlože neutralna kandidata za predsjednika vlade ili da se slože o tomu hoće li predsjednik vlade biti Tomislav Karamarko ili Zoran Milanović.
Prijedlog zvuči aritmetički čisto. Ali politički očituje spremnost na golu prijevaru birača. Čime je Most osvojio zastupničke mandate? Time što se u predizbornoj kampanji suprotstavljao SDP-u i HDZ-u, trubeći da nakon izbora ne će koalirati ni s jednima ni s drugima. A sada su mu, gle čuda, jednako dragi i jedni i drugi, pa se želi demokratski čvrsto uvezati i s jednima i s drugima?! Osim toga taj prijedlog poziva i Karamarka i Milanovića na prijevaru birača. Nije li Domoljubna koalicija osvojila svoje mandate suprotstavljanjem politici koalicije Hrvatska raste, a koalicija Hrvatska raste svoje mandate suprotstavljanjem programu Domoljubne koalicije? Osim toga takva bi podjela vlasti bila pogubna za sva tri sudionika. Petrov bi izgubio posebnost svoga položaja jer više ne bi trebao ni Karamarku ni Milanoviću, a Karamarko i Milanović možda ne bi u svojim strankama bili optuženi za ideološku izdaju, ali bi ih i bez te optužbe birači sigurno osudili. Na sreću, ta je pogibelj bjelodana.
A demokracija nema samo aritmetičku, nego i ćudorednu stranu. Svakom normalnom čovjeku teško je shvatiti da Božo Petrov, uz to što u svoju demokratsku politiku ne unosi nikakav vrijednosni sustav, čezne za političkim druženjem s komunističkim intelektualcem Zoranom Milanovićem, koji mu je oteo četiri zastupnička mandata. Nisam psihijatar, ali to me podsjeća na nešto što se u psihijatriji zove „štokholmski sindrom“, u kojemu žrtva razvije, slovenski rečeno, „čustveno navezanost na ugrabitelja“./
Benjamin Tolić, hrsvijet/