POVIJEST DUBROVAČKIH KROVOVA: Najljepši su u rano jutro i pri zalasku sunca - kao da se kupaju u crvenom moru!

Vrativši se u nešto dalju prošlost, otkrit ćemo da su prve glinene crepove proizveli Kinezi još u Neolitiku (10000 p.n.e.) kada su se pojavili prvi proizvodi od gline u obliku grnčarije. Gotovo u isto doba i kulture Mezopotamije i Egipta su stvorile slične oblike crijepa. Stari Grci su preuzeli iskustvo tih naroda a Rimljani usavršili proizvodnju crijepa u radionicama. U Grčkoj su postojala dva osnovna oblika crijepa: Spartanci su koristili crijep koji su bili i donji i gornji zakrivljeni, a Korinćani su ugrađivali donji crijep ravnog oblika a gornji je bio zakrivljen.

Od tih prvih oblika sa kojima se pokrivao krov došli smo do današnje kupe kanalice koja stvara prepoznatljive valovite obrise krovova. U Hrvatskoj se koriste više naziva za istu vrstu crijepa, pa se tako rimski imbrex zove: kupa, kanalica, žljebnjak, kupin... U srednjoj Europi je poznat i oblik «fratar i opatica» koji je samo modifikacija starog rimskog pokrova. U Rimsko doba crijep se proizvodio od dva nejednaka dijela. Donji crijep, ravnog oblika sa bočnim utorima, koji se zvao tegula (pl. tegulae) i gornji crijep, zaobljen i na jednom kraju sužen, zvao se imbrex (pl. imbrices). Takav crijep se postavljao na drvenu konstrukciju preko letava ili dasaka, ili, ukoliko je krov kupolastog oblika, preko sloja šuta u vapnenom mortu. Rimljani su ostavljali utisnute nazive proizvođača crijepa što je još vidljivo na krovu Dioklecijanovog mauzoleja u Splitu.

GLINENI POKROV U DUBROVNIKU
 
Nastavak tradicije glinenog pokrova je teško slijediti jer nedostatak gliništa, a vjerovatno i brojni ratovi koji su se vodili kroz stoljeća, primorao je stanovništvo da koristi materijal koji je najlakše dobavljiv, a to je kamen. Kroz dugi niz godina većina objekata u Dubrovniku i ostatku Dalmacije je bila pokrivena kamenim pločama nejednake debljine i veličine. Slamnatog pokrova je bilo vrlo malo. Iako težinski kamen može stvoriti dosta problema u statičkom dijelu objekta, kameni zidovi su to bez problema preuzimali na sebe. Prosječna debljina zidova unutar Dubrovačke jezgre jeste od 60 do 120 cm. Međutim, u doba najveće ekspanzije Dubrovačke Republike dobar dio objekata je bio izgrađen od drveta. Nakon požara i potresa koji su zadesili Dubrovnik 1667. godine, donesen je statut grada po kojem su se mogle graditi samo kamene kuće unutar zidina i svatko tko je došao živjeti unutar grada morao je donijeti određenu količinu kamena. Vjerovatno i pod utjecajem Venecije, krovovi su ponovno dobijali crvenu boju opeke. U Kuparima se proizvodio crijep koji je dobio naziv kupa (tal. coppa=čaša), a i samo mjesto je vjerovatno dobilo ime po proizvođačima crijepa. Ta je proizvodnja trajala sve do 1925. godine kada se ugasila i zadnja peć. Oblik crijepa se prema predaji dobijao tako što se vlažna glina savijala preko nadkoljenice i potom se sušila. Pošto radnici nisu imali «tipizirani» oblik bedara, dimenzija kupe je varirala po širini, dok je dužina uglavnom ostajala ista (465 mm).

OBNOVA KROVOVA

Nakom potresa 1979. godine i nakon domovinskog rata gotovo 90% krovišta unutar stare gradske jezgre je bilo uništeno ili oštećeno. Obnova krovišta je započela 1993. godine, a pošto se htjelo sačuvati prepoznatljivost panorame Dubrovnika, tvrtka Tondach je proizvela dva oblika kupe koji su trebali ponovno vratiti sjaj pete fasade grada Dubrovnika. Kupa Libertas je nešto uža (185 mm) a kupa Dubrovnik šira (240 mm) u svom širem dijelu i namjena im je bila da se manja krovišta pokrivaju sa Libertas kupom a ona veća sa kupom Dubrovnik. Tondach je napravio taj isti crijep u dvije boje (oker i crvena) tako da se nejednakim mješanjem tih boja može postići efekat starosti pokrova. Još jedna specifičnost kupa koje proizvodi Tondach jeste da su one, za razliku od većine kanalica koje se proizvode u svijetu, rađene, ne kao vučeni, već kao tlačeni crijep. Zbog toga se dobija puno veća čvrstoča gline i bolja vodonepropusnost. Oblik crijepa nije u potpunosti radijalan već je donekle spljošten tako da eventualne nakupine lišća na krovu lakše kiša spere jer je prostor između dvije kupe nešto veći nego kod radijalnih kanalica koje su zbijenije.  Do danas je od preko 100 000  metara četvornih krovova unutar jezgre, obnovljeno gotovo 70% srušenih ili oštećenih krovova.
 


Najveća prijetnja održanju života u Gradu za vrijeme ratnih razaranja bila su oštećenja na krovovima. Gotovo neprestano na udaru neprijateljskih projektila, te meke strukture od drva i kupa kanalica zadobile su najveće štete. Više od 70% krovova je oštećeno projektilima. Prilikom prvih procjena, u nemogućnosti bližeg primicanja oštećenju, uzimale su se u obzir samo štete na pokrovu. Ubrzo se međutim pokazalo, da je u više od 50% slučajeva oštećena i konstrukcija krova. To znači da su za popravak potrebni ozbiljni građevinski zahvati i znatnija materijalna sredstva od procijenjenih. Već na samome početku obnove, odmah nakon otvaranja krovišta, to je potvrđeno. Krovovi su najvažniji među prioritetima obnove, i to ne samo radi zaštite zgrade od daljnjeg propadanja, već i radi uspostave normalnog života u kući, jer dubrovačka potkrovlja su prostori u kojima se intenzivno živi. Zahvaljujući ranijim iskustvima, iako skromnim sredstvima, Dubrovnik je počeo obnovu još u vrijeme ratnih razaranja. Pritom su najveću ulogu odigrale postojeće institucije koje su bez čekanja pristupile onim aktivnostima privremene zaštite koje su se mogle provoditi u uvjetima ratnih opasnosti. Tek u određenom vremenskom pomaku možemo sagledati svu važnost tih hitnih, improviziranih radova izvedenih na gradskim krovovima.

DANAŠNJI KROVOVI
 
Sanacija krovova od ratnih oštećenja izuzetno je složen zadatak, jer su ratna razaranja i oštećenja na krovovima prouzrokovala, u prvi mah, nesagledive štete i poremetile konstrukcijsko stanje objekata u cjelini.  Odmah nakon najjačih ratnih razaranja 1991/92. Zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode Dubrovnika obavio je uviđaje i evidentirao oštećenja na 594 objekta u gradu unutar zidina.
 
Tradicionalni pokrov dubrovačkih krovova su crijepovi koji se lokalno nazivaju kupe kanalice. Nekad su se kanalice proizvodile nedaleko od Grada, u mjestu koje je baš po toj proizvodnji dobilo ime Kupari. Kako kupe za Dubrovnik trebaju oblikom, bojom i strukturom zadovoljavati stroge zahtjeve, bilo je potrebno organizirati posebnu proizvodnju kupa namijenjenih Dubrovniku u jednoj od već postojećih ciglana u Hrvatskoj i to je bila tvornica “Zagorka” iz Bedekovčine danas “Tondach” d.d.  Sve do prije nekoliko godina Zavod je vlasnicima oštećenih krovova za šire područje spomeničke cjeline odobravao dobivanje kupe bez naknade, ukoliko su vlasnici sami željeli izvršiti popravke. Na taj način obnovljen je znatan broj oštećenih krovova. Putem Zavoda je od 1997. do kraja 2008. godine obnovljeno je 35.349 m2 krovova, što čini 35% od ukupne površine oštećenih krovova. Veliki broj krovova obnovili su vlasnici sami, ali je još značajan broj oštećenih. I dalje se javljaju pojedinačni slučajevi i ukoliko nemaju utvrđenu ratnu štetu, a svojom oštećenošću predstavljaju opasnost za prolaznike, ulaze u godišnji program obnove na način, da se vlasnici suglase sa upisom založnog prava na slijedećih 20 godina.

SPECIFIČNOST UGRADNJE KUPE KANALICE
 
Razlika u postavljanju na krovnu konstrukciju kupe kanalice u odnosu na utorene crepove (mediteran i francuzica) jeste da je potrebno koristiti mort kao vezivno sredstvo, i to vapneni mort sa vrlo malo dodatka cementa zbog vezanja crijepa. Osnovna drvena konstrukcija na koju se crijep stavlja se postavlja u smijeru okomit na strehu. Razmak između letvi mora biti takav da se donja kupa uglavi između dvije letve (razmak ovisi o veličini kanalice i iznosi od 15 do 20 cm). Veličina letvi se može mijenjati, ali je uobičajena dimenzija od 3/7 do 5/8 cm. Crijep se postavlja od strehe prema sljemenu nebitno sa koje strane (za razliku od ostalog utorenog crijepa). Između dvije donje kupe umeću se komadići letvica prethodno dobro namočenih u vodu da bi se uštedilo na količini morta što smanjuje i težinu cijeloga krova. Prvi red donje kupe se reže za dimenziju preklopa (8 – 12 cm).



 Potom se u utor između dvije uglavljene donje kupe stavlja mort i polaže gornja kanalica koja svojim gornjim rubom drži donju kupu da klizi. Zavisno o vremenskim prilikama, crijep se mora držati u bačvi pune vode prije ugradnje, i to bar sat ili dva, da ne bi naknadno prebrzo povukao vodu iz morta koji bi izgubio svojtvo vezanja. Nagib krova može varirati jer iskustvo je pokazalo da je krov sa kanalicom otporan i na najveće kiše i udare vjetra ukoliko je pravilno postavljen. Preporučuje se da nagib ne bude manji od 18 stupnjeva a optimalni je 30 do 40 stupnjeva, upravo koliki je nagib i većine krovova u Dalmaciji. Još jedna specifičnost pokrivanja sa kupom kanalicom jeste da je taj pokrov već od davnih dana koristio sistem ventiliranog krova.

Na stresi se uvijek ostavlja dovoljno prostora između dvije kupe da zrak može ulaziti, a sljeme, iako se ugrađuje u mort, polaže sa lancetama (ili lankunama) koje stvaraju zračni prolaz između najgornjih kupa i sljemenjaka. Još jedan, i to vrlo atraktivan detalj, se može koristiti za provjetravanje krova. Uobičajen naziv je golubinjak, koji se nekoliko njih ostavljaju pri vrhu samog krova da topli zrak može izići van. Rijetko, ali ipak moguće, je postavljenje kupe bez morta. U tom slučaju se gornje kanalice moraju bušiti i žicom vezivati za letvu. U Dubrovniku se i danas koriste kupe koje su stare više stotina godina tako da se ponekad prilikom rekonstrukcije krovišta stare kupe koriste kao gornje a nove kao donje, pa se krov i dalje doima kao da je izvoran.

Dubrovnik je građen od kamena s korčulanskog arhipelaga. Mali privatni kamenolomi iz kojih se prije vadio kamen za gradnju građevina u Dubrovniku danas su uglavnom zapušteni i bez potrebne opreme i mehanizacije. Iako je iz njih moguće dobiti ponešto kamene građe, to je za obnovu Dubrovnika nedovoljno pa se korčulanski kamen rabio samo za najreprezentativnije objekte. Za one manje izložene objekte, a a njima pripadaju spaljene palače, rabio se brački kamen koji kakvoćom ne zaostaje za korčulanskim, a sretna je okolnost što na Braču ima mnogo klesara sposobnih da uspješno restauriraju oštećenu kamenu plastiku. 



Mnogo je problema bilo s nabavom kupa kanalica za brojne oštećene krovove u gradskoj jezgri. Nekada su se te kupe proizvodile u Kuparima (odatle im i ime), a sada je bilo potrebno pronaći novog proizvođača. Pronađen je 1993. godine u Bedekovčini gdje se sada proizvode dvije vrste kupa kanalica -"dubrovnik" i "libertas", s kojima su pokriveni svi oštećeni dubrovački krovovi. Od starih se jedno razlikuju po težini. Nekadašnje su kupe težile 7,5 kg, a sadašnje samo 3 kg. Zanimljivo jest da je kao kalup za te kupe služila natkoljenica radnika, o čemu svjedoče dlake pronađene na starim kupama kanalicama. Kanalica je tradicionalni i općenito najstariji oblik glinenog pokrova. Posebno je karakterističan za arhitektonsku tradiciju mediteranskog područja. Već prije više od dvije tisuće godina za pokrivanje krovova korišten je glineni crijep u obliku kanalice, izrađivan ručno, sušen na suncu.
 
Poseban crijep radio za dubrovačke krovove tako - zvane  kupe- kanalice. Proizvodio u Kuparima, otuda i ime kupe. Pri izradi su ga vlažnog lomili preko nadkoljenice da bi imao traženi oblik i tek onda sušili. Impresivna je i površina krovova unutar zidina, iznosi oko 100.000 m četvornih. Kao vezivno sredstvo pri ugradnji crijepa koristio se mort. Krovovi su imali maštovite dimnjake i tz. golubnjake da topli zrak može izlaziti van. 

Vijek takvih crjepova je bio do 200 godina. Na žalost pri gore navedenim događajima najviše su stradali dubrovački krovovi. Za obnovu korištene su crvene kanalice- crjepovi oblikom slični nekadašnjim, ali ne i bojom. Zato danas umjesto zlatnog odsjaja krovova imamo lepezu crvene boje i samo ponegdje očuvane dijelove starih krovova po kojim je Dubrovnik bio daleko poznat. Danas umjesto raznolikih dimnjaka krovove „krase“ satelitske antene, krovni prozori i dograđivani dijelovi. Ipak, usprkos svemu, pogled na dubrovačke krovove je prekrasan osobito u rano jutro pri prvim sunčevim zrakama i pri zalasku sunca. Izgledaju kao da se kupaju u crvenom moru.

foto i tekst: Zamaslina