Ni u jednom narodu nisu komunisti bili tako besmisleno i izdajnički postavljeni prema vlastitom narodu kao u hrvatskom. Hrvatski komunizam, u većini gledajući, bio je antihrvatski.
Svaki onaj tko je bio komunist morao je u prvom redu biti, a velik dio hrvatskih komunista je i bio, protiv svih aspiracija hrvatskog naroda za slobodom, njegovog napretka i zdravog razvitka. Morao je biti za Jugoslaviju, za jugoslavensko-srpsku koncepciju, čime su Hrvati komunisti bili postavljeni na kolosijek povijesnog izdajstva i renegatstva ( renegat-čovjek koji je promijenio svoje uvjerenje, odmetnuo se, prebjegao- otpadnik, izdajica i izrod) što je u Titu savršeno i potpuno dokazano.
Ako se danas traži tko su bili istaknuti hrvatski komunisti među bivšim pripadnicima SKH može se naći i ime Slavka Linića.
Nakon urušavanja komunizma “društva zabluda“, nakon rušenja totalitarne tvorevine i tamnice hrvatskog naroda te stvaranja hrvatske države, jednog i drugog ostvareno prvenstveno i isključivo voljom hrvatskog naroda za slobodom, komunistički kadrovi transformirali su se u “demokrate“, jedni većinom u “socijal-demokrate“ a drugi u “kršćanske-demokrate“. Svi koji su do jučer bili članovi SK promijenili su svoje uvjerenje i postali “demokrati“ pa i “domoljubi“ s nevjerojatnom sposobnošću prilagodbe neoliberalnom kapitalističkom modelu. Najvećim kapitalistima, mimo ideološko-teoretskih postavki, postali su upravo komunisti.
Svjesni snage neoliberalizma i globalizacije brzo i bez puno promišljanja postali su pristaše i gorljivi zagovornici te nove ideologije zla i idu danas s njom ruku pod ruku. Dojučerašnji zakleti komunisti, koji su prije žestoko napadali kapitalizam, sada su tako iznenada postali pristaše privatizacije, slobode tržišta i slobodnog opticaja financijskog kapitala, upravo onih značajki koje uvjetuju i osiguravaju opstanak kapitalističkoga gospodarstva.
Bez rasta i širenja svog polja djelovanja, bez ekonomske i financijske ekspanzije nama neoliberalnom kapitalizmu opstanka, a upravo to mu omogućuje i privatizacija i slobodno tržište i slobodan opticaj financijskog kapitala.
U ostvarenju svog cilja i u Hrvatskoj je našao oslonac u bivšim komunistima, koji su dojučerašnje vazalstvo zamijenili novim, preko kojih osvaja izvore hrvatskih bogatstava i glavne grane privrede. Preko kojih ostvaruje svoj utjecaj na gospodarski i cjelokupni “razvoj“ zemlje.
Jedini pravi smisao njihovog takvog opredjeljenja je isti onaj koji je bio i jučer, a to je “vlast“ koja njima samima omogućuje,jednom riječju, svašta.
Među njima, bivšim komunistima, a danas kapitalistima iskristalizirali su se vodeći, a “ primus inter pares“ svakako je Slavko Linić, danas grubi i nemilosrdni kapitalist po metodama rada, favoriziranju odabranih i ophođenju prema sebi i podređenima. Ali s druge strane gledajući on je prvi među njima i po vazalnom odnosu spram tuđim financijskim i političkim centrima moći koji su Hrvatskoj nametnuli neoliberalnu doktrinu pomoću koje ostvaruju svoje ciljeve i interese, a koja se zahvaljujući upravo i ponajviše i Slavku Liniću u RH dosljedno provodi.
Drugi o Slavku Liniću
Potpredsjednik Vlade u premijerskoj eri I. Račana puno je desetljeće obnašao funkciju riječkog gradonačelnika i saborskog zastupnika. Predstavljao je centralnu os oko koje se vrtio riječki politički i gospodarski život – na koji je u svim njegovim fazama i u svim njegovim oblicima imao presudan utjecaj. Tokom 90-tih gradom je vladao autoritativno, suvereno, osvajajući sve centre moći koracima isplaniranim u radionici SDP-a. Privatizirao je grad i pretvorio ga u grad-poduzeće, sintagmu koja je obilježavala njegov i stranački stil upravljanja i vladanja po kojem je on sam direktor i šerif. Osoba oko koje se u samo desetak godina stvorio kult ličnosti Rijeke. Bio je lokalni boss koji je po vlastitim uzancama uvodio red i poredak u gradu.
U Rijeci i Primorsko-goranskoj županiji događalo se 90-tih slično kao u cijeloj Hrvatskoj. Brojni Primorci spremno su se odazvali mobilizacijskim pozivima i otišli na ratište. Istodobno s njihovim angažmanom u obrani domovine svoj je pohod na zajedničku imovinu započela kasta s vremenom sve bogatijih ljudi.
Radnici su postali ratnici, a dojučerašnji socijalistički direktori veliki menadžeri. Društveno se vlasništvo za male novce i temeljem tzv. menadžerskih kredita Riječke banke, počelo prelijevati u privatne ruke. Neujednačeni kriteriji za njihovu dodjelu u prvi su plan izdvojili 59 odabranih i povlaštenih osoba koje su u narednom desetljeću postali pravi gospodari Rijeke.
Van izabranog kruga u to društvo nitko drugi nije mogao uletjeti. Zanimljivo da sve dobitnike menadžerskih kredita, bez obzira jesu li kraj 1992 i početak 1993 dočekali u SDP-u ili HDZ-u, veže ista prošlost. Redom, gotovo bez iznimki, potekli su iz Partije, iz njenih struktura u kojima su se prethodno stvarali, brusili i dokazivali. Partija ih je postavila i na čelna mjesta društvenih poduzeća na kojima su dočekali “demokratske promjene“. Prvo su se vrijeme primirili čekajući razvoj događaja, a kad se na lokalnoj razini pročuo model pretvorbe i privatizacije, koji je na državnoj provodio HDZ, i u Rijeci se krenulo u akciju…… /Mirko Omrčen/
Cijeli članak možete pročitati
OVDJE