Ukoliko na Haškom sudu generalima Gotovini i Markaču bude potvrđena presuda za sudjelovanje u 'udruženom zločinačkom poduhvatu' ta će situacija imati dalekosežne posljedice za Hrvatsku. Prije svega, jer će to značiti da je država Hrvatska nastala na planiranom zločinu, na planiranoj kriminalnoj aktivnosti. U tom slučaju sve neželjene posljedice koje je ta kriminalna aktivnost izazvala moraju se vratiti u prvobitno stanje ili na odgovarajući način obeštetiti oni koji su tom zločinačkom radnjom oštećeni.
Vraćanje na prvobitno stanje bilo bi ponovno stvaranje Jugoslavije.
Mala je vjerojatnost da bi se tako nešto uopće pokušalo jer su sada odnosi prilično izmijenjeni u odnosu na vrijeme kada je ta država postojala pa bi neki eventualni pokušaj njenog ponovnog osnivanja bio vrlo upitan, kompliciran, a vjerojatno i rizičan. Stoga ta opcija nije vjerojatna. Daleko je vjerojatnije da bi se tom presudom stvorili politički instrumenti kojima bi se hrvatsku državu moglo ucjenjivati. Prije svega to bi se odnosilo na materijalno obeštećenje ljudi, ali i država koji su pretrpjeli štetu zbog tog zločinačkog poduhvata.
Oslobodilačke operacije HV-a postaju zločinački pohodi
U ovom slučaju oštećeni su osobe koje su zbog oslobodilačkih ratnih operacija HV-a, a koje bi ovakvom presudom bile proglašene zločinačkim, morale napustiti svoje domove, pretrpjeli su materijalnu štetu gubitak kuće, imanja, posla, pripadajuće dobiti, ali i države koje su zbrinule te ljude pa su zbog toga imale troškove. Posljedica te presude bila bi obaveza Hrvatske da osigura povratak svih izbjeglih Srba u Hrvatsku ili da ih materijalno obešteti.
Također odštetu bi mogle zatražiti države Srbija, Bosna i Hercegovina i Crna Gora zemlje u kojima su se povremeno ili trajno smjestila većina izbjeglica koje su napustile Hrvatsku za vrijeme tih inkriminiranih ratnih operacija.
U povijesnom kontekstu Hrvatska bi dobila zajedno sa Srbijom status agresora u ratu. Vrlo vjerojatno bi se ta uloga dijelila s obzirom na vremensko razdoblje. To bi kao posljedicu imalo relativiziranje krivnje i odgovornosti, a što bi se onda odrazilo i na hrvatsku tužbu protiv Srbije za agresiju. Relativiziranje krivnje bi oslabilo hrvatske mogućnosti traženja ratne odštete od Srbije jer bi se ona vjerojatno dijelila u nekom omjeru.
Kada su nakon Drugog svjetskog rata u Nurnbergu suđeni nacistički vođe bio je to pravni presedan kojim je nacistička Njemačka proglašena zločinačkom državom. Potvrdom presude Gotovini i Markaču Haški bi sud i Hrvatsku proglasio zločinačkom barem u razdoblju povijesti na koji se odnosi presuda. Posljedice bi bile politički vrlo značajne jer bi se time i na međunarodnom planu do kraja inkriminirao Tuđmanov režim i zadobio bi status koji danas ima, primjerice, režim Ante Pavelića. Političke bi posljedice bile strašne jer bi se time bitno diralo u nacionalni identitet i ponos hrvatskoga naroda.
Hrvatska postaje zločinačka država
Nakon nirnberškog procesa u Njemačkoj je izvedeno pred sud šezdesetak vojnih i civilnih dužnosnika nacističke države. Proces u Nurnbergu je stvorio politički i pravni okvir za pokretanje takvih masovnih sudskih postupaka. Njemački su im sudovima vrlo strogo sudili. Isti bi se princip morao primijeniti i u Hrvatskoj što znači da bi nakon potvrde presude za udruženi zločinački poduhvat bili otvoreni brojni sudski postupci za odgovorne sudionike vojnih operacija, ali i za pojedine političke dužnosnike toga doba koji su obnašali važnije dužnosti u tadašnjoj državi.
Zanimljivo je kako je smrću Slobodana Miloševića u haškom zatvoru Srbija zapravo ostala amnestirana slične odgovornosti. Protiv Miloševića je bila podignuta dugačka optužnica, ali glavni su elementi bili genocid i zločin protiv čovječnosti. Da je kojim slučajem Milošević dočekao kraj tog sudskog postupka onda bi se u slučaju osuđujuće presude otvorilo pitanje suodgovornosti cijelog državnog i vojnog vrha za genocid i zločine protiv čovječnosti. Vrlo vjerojatno sudski bi postupci koji bi uslijedili izmijenili srpsku političku scenu. Međutim, ovako se sve svelo na Radovana Karadžića i Ratka Mladića, a oni su ionako otpisani od strane srpske politike. Iz svega će proizići paradoks da u Srbija odgovorni ljudi neće biti procesuirani za zločine.
Takvim slijedom ni Srbija neće dobiti status zločinačke tvorevine dok se Hrvatskoj ovakvom presudom upravo to može dogoditi. Jer ako se državni i vojni vrh Hrvatske udružio te 1995. godine kako bi izveo zločinački poduhvat, a ne oslobodio vlastitu zemlju onda ono što je nastalo nakon ostvarenja tog poduhvata nije slobodna Hrvatska nego zločinačka. Barem u tom povijesnom razdoblju. Preciznije, tom bi presudom temelji hrvatske države zadobili zločinački karakter./Marko Jurič/