Nedavno smo šetali Cavtatom. Bio je lijep jesenski dan. Sezona je završila pa nije bilo mnogo turista. Naletavali smo samo na poznate ljude, one koji znaju Nevija, pa nas nitko nije gledao. Nevio je bacao kamenčiće u more. Jednog je uspio prebaciti preko neke drvene barke pa je sav uzbuđen dojurio do mene. “Mama, mama, jesi vidjela?”, govorio je ekstatično dok nam je prilazila jedna starija gospođa.
Žena je bila sva mila, nije mogla skinuti pogled s njega. Doslovno se topila od nježnosti. “Ajme kako je sladak. Tako je malen, a već tako lijepo hoda!”. Bezbroj puta čula sam ovakve komentare. Samo sam se nasmiješila. Nije mi se dalo ponovno objašnjavati kako je Nevio znatno stariji nego što se čini. Žena nije odustajala. Pitala me koliko mali ima godina. Odgovorila sam joj da će za dva tjedna napuniti šest.
Sa šest godina nosi cipele broj 17Gospođa je promijenila izraz lica, užasno se uvrijedila, mislim da me kroz stisnuta usta opsovala. Dok je odlazila, još se jednom okrenula: “Ti ćeš mene zajebavati”. Nevio je bio preplašen. Uzela sam ga u krilo i vratila razgovor na kamenčiće, piše
Telegram.hr.“Bravo, sine, čini se da si danas napravio rekord”. Stalno doživljavamo ovakve situacije. Nevio ima šest godina, a djeluje kao da je tek proslavio prvi rođendan. Visok je 70 centimetara i ima šest kilograma.
Nosi majicu broj 68, hlače 74, cipele 17. Nažalost, na hrvatskom tržištu ne postoje tako male cipele pa Nevio stalno nosi tenisice Nike, koji jedini proizvodi tako mali broj. Moj sin intelektualno i motorički nimalo ne zaostaje za svojim vršnjacima. Upravo zbog toga kod nepoznatih ljudi neprestano izaziva čuđenje. “Kako se jednogodišnja beba ponaša tako zrelo”.
Nevio se rodio prije šest godina. Prvi mjeseci trudnoće prošli su bezbrižno. Osjećala sam se super, normalno sam odlazila na posao, u Duty Free Shop na dubrovačkom aerodromu. Mislila sam da sam iskusna mama jer sam pet godina prije toga rodila Tinu. Prve komplikacije pojavile su se u četvrtom mjesecu trudnoće. Bila sam na pregledu u dubrovačkoj bolnici. Ginekolog je naglo zašutio i dugo piljio u monitor.
Umiranje od straha na amniocenteziPredosjećala sam da nešto nije u redu. “Beba ima zastoj u razvoju”, konačno je izustio. Ultrazvuk je pokazao da je fetus prilično malen, beba se slabo razvija. Neprestano je ponavljao da se ne brinem, to se često događa, sljedeći nalaz sigurno će biti okej. Preporučio mi je čuvanje trudnoće. Mjesec dana nakon toga ultrazvuk je potvrdio da je beba prilično mala, ali i da imam manjak plodne vode.
Ginekolog je predložio da odem u zagrebačku Petrovu bolnicu na amniocentezu. Bila sam mirna. Ja sam onaj tip žene koja se trudi ostati skulirana i racionalna. Znala sam da amniocenteza može biti opasna, ali sam odlučila vjerovati doktorima i slijediti njihove upute. Bila sam svjesna da će taj pregled pokazati je li s bebom sve u redu. Spremila sam se za put.
Doktorica u Petrovoj dočekala me je sa strogim uputama. Pokazala mi je dugačku iglu koju će mi zabiti u trbuh. Objasnila mi je da moram ostati jako mirna, inače bi igla mogla ozlijediti bebu. Naravno da sam surađivala. Iskreno, u tom trenutku uhvatila me je panika. Mislim da nikada u životu nisam bila tako mirna. Kada je igla ušla pod moju kožu, smrznula sam se, doslovno sam se ukipila na mjestu. Zaustavila sam dah. Počela sam disati tek kada se žena nasmijala.
Ostatak pročitajte
OVDJE.