To su sestre Kate i Nike, snimljene prije nekoliko godina, nekako u vrijeme kada su njihovi roditelji Željka i Željko Laptalo u tome seocu dvadesetak minuta vožnje udaljenom od Dubrovnika doslovno iz pepela podignuli seljačko domaćinstvo. U ratu uništenu dva i pol stoljeća staru kamenu kuću i imanje Željka i Željko uspjeli su uz pomoć sitnih kredita i otplata na rate i obnoviti i lijepo urediti pa danas proizvode sa svog obiteljskog gospodarstva – od pršuta, povrća, maslinova ulja, rakija i vina do dubrovačkih slastica poput arancina, pandišpanja, rozate... - poslužuju gostima koji ondje dolaze iz svih krajeva svijeta.
Otvarajući vrata komina – nekoć središnjega mjesta svih događanja, u kojemu se jelo, pilo i zabavljalo – u kojem društvo pravi kobasice, suše se pršuti i meso i pod pekama raznih veličina peku meso i kruh – Željka Laptalo iz stvarnosti nas uvodi u neka prošla vremena. Pripovijeda kako se na guvnu što se nalazi pokraj komina – okrugloj površini popločenoj kamenim pločama – mlatilo žito, bilo ručno bilo da su po njemu u krug hodali tovari. – Bilo je to mjesto kruha i igara. Nedjeljom i blagdanom mladi su tu balali lindžo, ovdi su se rađale prve simpatije, faćkanja... Ispod kuće bila je kamena konoba, nasuprot nje pojat (staja) i tor. - Ovo je patrijarhalna sredina u kojoj je svak tija imati muško dite kojem bi sve ostavija, inače bi se kuća gasila. A u Željkovoj familiji dvi generacije nije bilo muški pa je baba Mare sve ostavila ćeri Kati, a ona kad se udala za Željkova oca nije prešla k njemu na selo nego su živjeli u braku, ali svaki na svome, da ova kuća ne propadne. U 44. godini je rodila moga muža i dala mu ime Željko jer je bio jako željen. Majci u čast, Željko je kuću nazvao vila Kate, a sobe se zovu Mare, Kate i Nike, u čast ženama na kojima su počivala i počivat će sva četiri kantuna – u dahu izgovara Željka, od 2000. udana za Laptala, piše
Večernji.hrKupili su supružnici stan u Mokošici i ondje bili neko vrijeme dok Željku jedna žena nije pitala bi li htjela u Gromači primati goste. Nije tad bilo ni konobe ni komina već je u sobicu veliku desetak kvadrata stavila staru trpezu za šestero, na prozore zavjese od jute, ubacila još poneki detalj i Laptalovi su bili spremni za “turizam”. - Počeli smo baš s ničega, al ja sam mislila da treba probat, a Željko je bio protiv. U prvoj grupi gostiju najavilo mi se njih desetero, a za našu trpezu stane šest! Pomislila sam - što ću sad? Željko je ubacija betonske blokove i daske, ja sam to uredila i na kraju je sve bilo slatko i lijepo. Tražila sam da mi na zidu napravi police, za prodavat. Pita me a što ću to prodavat kad ničeg nemamo. Ćeri su bile još male i ja san brzo ogulila etikete s bočica njihova soka, ukrasila ih, u nji rastočila rakije... Još ko malu baba me naučila plesti, govoreć da sve triba radit. Ubadala me igla, govorila san joj da mi to ne triba, da ću si nać bogataša... A baba je rekla da moram i da ako mi to jednoga dana ne bude hrana, da će mi bit hvala. Izvukla sam pune kufere pletenja i stavila na policu – govori 46-godišnja Željka.
Ostatak priče pročitajte
OVDJE.