Znanstveni radovi Balda Kosića, objavljeni na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, otvaraju važne teme u biologiji i prirodoslovlju kao mogućnost praćenja promjena biološke raznolikosti i razvoja. Istodobno, ondašnji istraživački radovi služi kao izvor podataka o urbanističkom razvoju Dubrovnika i kulturnom naslijeđu.
Godine 1872. u Dubrovniku je uspostavljena muzejska djelatnost osnivanjem Domorodnog muzeja, a temelj joj je bila prirodoslovna zbirka ljekarnika i brodovlasnika Antuna Dropca. Drobac je još u studentskim danima počeo prikupljati različite vrste biljaka, a nakon povratka u Dubrovnik i otvaranja ljekarne 1832. počinje sa prikupljanjem školjkaša, riba, ruda, zmija i različitih predmeta kulturno-povijesnog značenja. Uz podršku Trgovačko-obrtničke komore njegova je zbirka 1868. zbog brojnosti preseljena u samostan dominikanaca. Upravo ta zbirka bila je temelj za osnivanje muzeja.
Nakon Antunove smrti, Baldo kao novi upravitelj posvetio se proširenju i uređivanju muzeja. U prikupljanju materijala posebno su mu pomagali pomorci, ribari i lovci. Uspio je sakupiti gotovo cjelokupnu zbirku riba, vodozemaca, gmazova, ptica i sisavaca dubrovačkog kraja i time predstavio domaću faunu.
Bio je vješt preparator sa najvrjednijom zbirkom ptica s 420 primjeraka. Predmete je sam determinirao i konzervirao, a njegovim dermoplastičnim preparatima i danas se dive brojni domaći i svjetski stručnjaci. Osim detaljne sistematizacije i stručne obrade, svoja zapažanja je razmjenjivao sa drugim domaim i stranim prirodoslovcima i time ostvario mrežu poznanstava koja će desetljećima iza biti od koristi znanstvenicima. Najpoznatija djela su mu: Građa za dubrovačku nomenklaturu i faunu ptica (1888), Ptice Dubrovnika i okolice (1901), Ribe dubrovačke (1903).
Od osnivanja muzeja i znanstvenog rada Balda Kosića prošlo je više od sto godina, a u tom razdoblju dogodile su se velike promjene u prirodi na području Dubrovnika, koje se dijelom očituju u smanjeju brojnosti ili nestanku pojedinih vrsta. Radi dokumentacije navedenoga, potrebni su povijesni podaci i bilješke o prijašnjim pojavama, pa su stoga znanstveni radovi tog vremena od iznimne važnosti.
Nakon Kosićeve smrti, zbog velikog broja predmeta koje je za života prikupio, javlja se potreba za većim prostorom. 1932. muzej se seli u prostor prvog kata tvrđave Sv. Ivan i mijenja ime u „Dubrovački muzej“. Već 1952. donesena je odluka o preseljenju u Palaču Crijević-Pucić, a odjel prerasta u Prirodoslovni muzej. Zbog intenzivnog prikupljanja novog materijala i proširenja zbirke i taj prostor ubrzo postaje nedostatan pa se 1957. spaja sa Biološkim institutom JAZU u kulturno-povijesnu ustanovi i seli na otok Lokrum u zgradu nekadašnjeg Benediktinskog samostana. Potres 1979. znatno je oštetio samostansku zgradu što je dovelo do zatvaranja muzeja, a ostatak zbirke je prenešen u tvrđavu Sv. Ivan. Nedugo nakon tih događaja muzej ostaje bez stručnog osoblja.
Početkom 2009. ponovno je osnovan Prirodoslovni muzej Dubrovnik i svečano otvoren u Androvićevoj palači gdje posjetitelji i danas mogu razgledati predmete sa bogatom poviješću zanimljivim pričama.
Mladen Višić, student Odjela za akvakulturu Sveučilišta u Dubrovniku