Prisjećanje palih na Strinčjeri uz tradicinalno okupljanje: Poginuli su najveći hrvatski sinovi i vitezovi

Iz godine u godinu stradanja na Strinčjeri i u Komolcu obilježavaju se polaganjem vijenaca. No, danas, sasvim spontano, naišli smo na druženje svjedoka tog vremena u kafiću Petrunjula na Vojnoviću. Naime, tamo se već dugo godina sastaje nekoliko branitelja koji se svojih za Domovinu palih suboraca sa Strinčjere prisjećaju s velikim pijetetom.

Uz razgovor, brojna prisjećanja oni spominju imena:  Siniša Tkalec, Zdenko Baričević, Tomislav Bender, Ivan Raić, Vladimir Vuković, Mario Matana, Božo Merčep, Mato Damjanović, Ante Landikušić i Mladenko Čavara. Istog dana u neprijateljskim napadima na Komolac poginuli su Ivo Botica, Miho Klečak, Mario Mandić i Pero Nenada. Svi oni dali su život za Hrvatsku.

Za Portal Oko pristali su govoriti, u kratkim crtama prisjetivši se tih vremena. Tako je predsjednik Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata Dubrovačko-neretvanske župnije Ivan Gabelic kazao kako su tada poginuli "najveći hrvatski sinovi i vitezovi". Pripadnik 4. gardijske brigade Željko Landikušić koji je sudjelovalo u Domovinskom ratu u obrani Strinčjere i Srđa kazao je kako je 12. studenoga bio najgori dan za Dubrovnik.

- Palo je 12 tisuća projektila na naše područje. Grozno je bilo tog 12. studenoga - izjavio je on, dodavši i kako je "Strinčjera od strane jednog talijanskog novinara nazvana hrvatskom Casablancom".

Oni koji se sjećaju tih vremena, kao i oni koji su tada Domovinu branili na Srđu, znat će na što on misli.

- Danas se to zbog nametnute politike nastoji prikriti - rekao je Landikušić.

Inače, herojima Domovinskog rata danas se pridružila i sestra jednog poginulog suborca iz Podstrane. Nismo ih htjeli puno gnjaviti, pustivši ih da se u posebnom miru prisjete svoje braće, prijatelja, kao i svih Hrvata stradalih u ratu.

Ipak, oni su na kraju, za Portal Oko, istaknuli kako je taj studeni 1991. godine bilo najteže razdoblje u hrvatskoj povijesti koje se ne smije zaboraviti.

Sve to, istaknuli su oni, ne bi bilo moguće bez žrtve njihovih prijatelja kojih se i danas tako rado prisjete.