Ovo je moje pismo upravo poslano u UNESCO-u. Pišem vam iz Kanade, nova zemlja. Porijeklom iz Dubrovnika, Grada pod vašom zaštitom.
Tajne radnje koje se događaju oko brda Srđ'Nakon mnogih besanih noći odlučila sam vam se obratiti, to je preostalo kao posljednja mogućnost. Ima Grad, ima Rijeka, i ima brdo. Svaki od njih imaju svoje priče, i svaki je u opasnosti da ga izgubimo zauvijek od gladnog graditeljskog lobbyja. Stari dio Grada je već, kao što su ga Australci opisali u svojoj emisiji - prije 7 godina- (You Tube: „Saving Dubrovnik - Croatia“)...
Sad je to već tako, ako ne i gore. Moj dragi prijatelj i aktivist za zaštitu Grada, gospodin Stijepo Rudenjak prati izbliza, zajedno s aktivistima grupe SRĐ JE NAŠ, tajne radnje koje se događaju oko brda Srđ, poviše Dubrovnika. U planu je, s blagoslovom bivše gradonačelnice, koja je prodala zemlju, i sadašnjeg gradonačelnika, koji je u kampanji prije nekoliko godina obećavao da će dobiti zemlju natrag, (i zatim promijenio mišljenje kad je sjeo u udobnu fotelju,) da se izgradi nekoliko stotina vila i 2 golf igrališta. Sve će se nalaziti iznad Svjetskog Heritage mjesta.
Kao osoba koja živi u neposrednoj blizini 6 najboljih golf igrališta u Kanadi, znam da je zelena trava sve, samo ne zelena. Golfski turf sadrži kemikalije koje su jako nezdrave. Brdo Srđ je dio kraškog gorja, i apsorbira sve kao Švicarski sir. Poslije čitanja kako pesticidi imaju svoj "životni ciklus" (tlo, voda i zrak), sigurna sam i mogu pouzdano reći, s vjetrom bura, koji može doseći brzinu od 120 km /sat, pesticidna prašina može doći do najvrijednijeg Grada Dubrovnika.
Mogu pouzdano reći da gradnja sa toliko vila i 2 golf igrališta može uništiti moj rodni Grad Dubrovnik.
Ne tako davno, naši najmiliji dali su svoje živote u zaštitu Dubrovnika, i njihove duše neće imati mira ako se krene s ostvarenjem plana.
Kiša koja će se slijevati dolje na Grad kao vodopad, bit će puna kemikalija od golf igrališta, a pesticidna prašina će, kao tapit, pokriti starinski Grad. Možemo li dozvoliti, ispred svijeta, da izgubimo Dubrovnik?
Blizu Dubrovnika nalazi se prelijepa rijeka Ombla, koja je uvrštena u Knjigu „Wonders of the World“. Za sve one vile poviše Dubrovnika, trebat će "im" struja i voda. I zato je netko došao na ideju da gradi elektranu na najljepšem dijelu, u isto vrijeme, ajopasnijem.
Nedavna promjena Vlade koja je bila koruptivna i grabežljiva, davala je nadu da će se stvari promijeniti na bolje. Ali to nije slučaj. Prošli tjedan, Mirela Holy bila je primorana dati ostavku na svoj položaj ministrice za ekologiju. Njen ured je otvoreno rekao NE za gradnju na Ombli. Detalji još uvijek pristižu. Služimo se Facebookom da saznamo pravu istinu.
Ljudi potpisuju svaki dan i daju podršku gospođi Holly. Do sad je 3.500 ljudi poslalo svoj potpis u manje od tjedan dana. Danas je vijest da je novi ministar stupio na dužnost s blagoslovom gospodina Čačića, koji je izjavio da će se gradnja na Ombli obaviti kako je bilo i planirano.
Sredinom osamdesetih godina, radila sam za sarajevski Geoinženjering, i jedna od tema za obradu za njihove novine je bila i da intervjuiram inženjera koji je bio došao na ideju da se možda može iskoristiti snaga Omble za prvu elektranu takvog tipa u svijetu.
Vjerujem da se to nije dogodilo iz razloga što su Dubrovnik i okolica u opasnoj zoni potresa. A to se može vrlo lako naći i pročitati u knjizi „The Adria Microplate, gps Geodesy, Tektonics and Hazards“. Ne izgleda mi nimalo sigurno, a vjerujem ni vama. Također, imam svako pravo pisati vam kao rođena Dubrovkinja o maloj točki na Planeti koju mi zovemo našim domom.
Imam svako pravo, stvarno, jer sam bila veliki aktivist, u vrijeme kad je aktivizam bio zabranjen, za vrijeme komunističkog režima. Živjela sam nedaleko od tvornice, nekoliko metara preko puta. Moj život je bio pun karbonske prašine, koja je ulazila u naše tijelo svakodnevno. Potrebno je za reći, većina mojih susjeda umrlo je u mlađim godinama, ne dočekavši mirovinu. Kao i oni ljudi koji su radili u toj tvornici. Ja i gospodin Nikola Prlainović bili smo i najveći borci, sa željom da nas netko posluša, ali nikoga nije bilo briga.
Još postoji dokumentacija o našoj borbi, sačuvana u ladici od njegovog radnog stola, ali gospodin Prlainović je umro... Budući da se približavam kraju ovog pisma bila bi nepravda ako ne bih spomenula mog divnog rođaka, dr. Iva Lučića. Vrlo sam ponosna što mogu priložiti njegov članak, publiciran prošlu godinu. On je specijalist za krško područje i okoliš.
Hvala na posvećenom vremenu, Ljiljana Konjevod Perumal'.
DUlist.hr