Promašaj Milanovića i pogodak premijera Litve i Predsjednika Poljske

Ovdje ću se osvrnuti na tri teme (http://www.vecernji.hr/hrvatska/zoran-milanovic-da-nije-bilo-hrvatskih-partizana-istra-danas-ne-bi-bila-u-hrvatskoj-1004645). Prva je sama retorika govora, druga je predizborna strategija koja se iza nje skriva, a treća su najveće štete koje će ona proizvesti.

Retorika govora počiva na pojmovnoj pogrešci. Nakon europske osude komunističkih totalitarnih režima jedino što je preostalo tuzemnim nadri-lijevim politikantima je svim silama nastojati komunističke zločine, svoju osobnu povijest i lažnu ortodoksiju pomesti pod antifašistički tepih.

To je posljednja slamka spasa. No, biti protiv fašizma i biti za totalitarnu komunističku i esencijalno anti-hrvatsku vlast dvije su bjelodano različite stvari i tu se krije pogreška. Paradoks je u tome što se uključivanjem komunističkih zločina pod antifašizam i sam antifašizam pojavljuje kao zločinački. Paradoks je dvostruk jer se uz navedeni proizvodi još nešto.

Naime tim se podvođenjem totalitarnih komunističkih zločina pod antifašizam samo prividno nastoji proizvesti pomirbeni ton dok se zaista proizvodi još veći razdor jer se time argumentom antifašizma kao nadređenog pojma opravdavaju totalitarno-komunistički zločini. Opravdan bijes potomaka i članova obitelji žrtava tog terora zaista je posljedica razdora kojeg ta retorika proizvodi.

Predsjednik Poljske lijepo je to rekao pojasnivši kako su „prije 70 godina svi slavili, ali nisu svi odmah dobili slobodu". Litavski premijer rekao je kako „je Litva oslobođena tek 1990. i kako je to za njih kraj 2. svjetskog rata" (http://www.hrt.hr/enz/otvoreno/ 37 minuta). Z. M. nije u tom duhu našao za shodno kazati kako smo ostvarili svoju slobodu tek 1991., te kako je za nas taj isti rat završio tek 1995. i u tome je elementarni promašaj Z. M. i temeljni pogodak premijera Litve i Predsjednika Poljske.

Iza opisane retorike koja počiva na pojmovnoj pogrešci skriva se predizborna strategija. Predsjedniku SDP-a prijetnje dolaze sa svih strana: iz same stranke, od koalicijskih partnera, od oporbenih stranaka, od nedostataka rezultata rada prije svega u gospodarskom području, te na koncu i u drugima.

Bjelodano je kako sve prijetnje ne može otkloniti jer previše ih je, a premalo je vremena čak i ako maksimalno pomakne datum izbora. Zbog toga se odaje čarima trijaže (http://en.wikipedia.org/wiki/Triage).

Unutarstranačke poteškoće riješit će drugi, pa se time neće baviti. Gospodarske probleme ne može i ne želi rješavati, pa se niti njima neće baviti, ali će ih nastojati maskirati koliko je to moguće, a u protivnom odvući pažnju u drugom smjeru. Taj drugi smjer grana se u dvije taktike: maksimalno mobiliziranje partijskog članstva i simpatizera i povezivanje s koalicijskim partnerima prije izbora, jer tko zna što može biti nakon izbora. Ako je ovo jasno i dokazivo, onda je barem jasan i smjer kojim se treba boriti protiv ove strategije jer proizvodi štete; štete baršunastog privida nasuprot dobrobitima okrutne zbilje.

Iz opisane strategije na vidjelo izlazi i šteta koju ona proizvodi. Šteta se dijeli na neposrednu i posrednu, a posebnu poteškoću predstavlja njezin oportunitetni trošak. Neposredna šteta je držanje nacije pod medijskom baražnom vatrom i kišom metaka političkih tema koje su krajnje irelevantne za trenutne neprilike.

Posredna šteta je, zbog loših gospodarskih (makroekonomskih) rezultata, spomenuto izbjegavanje gospodarskih tema i istovremeno stvaranje privida kako su one jednako prisutne, iako nisu, niti će biti.

Možda je najgori trošak onaj oportunitetni (http://en.wikipedia.org/wiki/Opportunity_cost, mikroekonomski). On se sastoji ne samo u trošku od odbacivanja činjenja makroekonomskih tema središnjima i preuzimanja odgovornosti za učinke počinjenog, nego i od troška od odbacivanja činjenja mikroekonomskih tema središnjima i preuzimanja odgovornosti za učinke počinjenog.

Paradoksalnost cijele ove situacije jest u tome što je ovo dobra strategija. Naime, ona je već u samom začetku osuđena na propast, ali njezina propast za posljedicu bi mogla imati to da se prije i tijekom kampanje središnjim temama ipak učine one gospodarske što zaista nitko ne želi, jer tko god prvi počne, taj će dobiti izbore, a ako dobro obavi posao, onda će izgubiti sljedeće. Umjesto govorancija nastupa doba nove hrvatske šutnje kao posljedice jednostavne činjenice kako je vrlo teško, ako ne i nemoguće, pričati i raditi. Šutnja i rad.

NAPOMENA: S obzirom da je ovaj tekst vrlo direktan, moram napomenuti da nikad nisam bio, a niti planiram postati članom niti jedne partije ili stranke, te da ovdje napisano iznosim isključivo kao slobodan i ipak odgovoran državljanin RH s jedinom namjerom raskrinkavanja privida koji nam svakodnevno serviraju u prvom redu mediji u bjesomučnoj potjeri za vlastitom srećom koju uzrokuje profit, samo profit i ništa osim profita.