ovom slučaju je najzanimljivije zadržati se na onoj riječi diplomati. Tko danas u Hrvatskoj zna nabrojati pet važnih hrvatskih diplomata koji nešto znače u svijetu ili Europi? Osim imena šefice diplomacije, ne znamo za niti jednog drugog. Da nije skandala s lošim znanjem francuskog jezika, ne bismo ni znali da imamo veleposlanika u Parizu. Zašto ovo spominjem? Vojno redarstvena akcija Oluja, čiju 20. obljetnicu slavimo ove godine bila je plod velike diplomatske akcije. Mogu slobodno reći da je vojna Oluja bila nastavak slične diplomatske oluje. Sve je počelo u prosincu 1993., kad se Republika Hrvatska našla pred mogućim sankcijama. Hrvatski veleposlanik Miomir Žužul uspio je svojim kontaktima zainteresirati Amerikance za pregovarački proces o uspostavi mira na prostoru bivše Jugoslavije.
Tadašnji ministar vanjskih poslova Mate Granić je u siječnju 1994., u samo jednom danu posjetio pet država i razgovarao s njihovim predsjednicima, premijerima ili šefovima diplomacije. Među njima su bili Njemačka, Francuska i Vatikan. Tadašnji veleposlanik Hrvatske pri UN-u Mario Nobilo odradio je svoj posao prema šefovima tadašnjih pregovaračkih timova Cyrucu Vanceu i lordu Davidu Owenu. Veleposlanik Hidajet Bičšević je odradio lavovski dio posla u pregovorima s Bošnjacima. Negdje u sjeni svih tih zbivanja kao pravni stručnjak i autor draftova za sporazume bio je Ivan Šimonović, danas pomoćnik Glavnog tajnika Ujedinjenih naroda. Uz ove spomenute bilo je tu i puno drugih vrijednih ljudi. Dakle, ponovimo još jednom ta imena: Granić, Žužul, Nobilo, Biščević i Šimonović. A na što se danas svela hrvatska diplomacija? Na ministricu vanjskih poslova Vesnu Pusić kojoj je jedina briga vlastita kandidatura za mjesto Glavne tajnice UN-a. Tko su njezini suradnici i pomoćnici? Tko zna za njih? Koga oni mogu u nešto uvjeriti? Koga oni mogu na nešto nagovoriti?
Za svega dva mjeseca te diplomatske Oluje bili su potpisani Washingtonski sporazumi, dokumenti koji svakako spadaju među najvažnije u hrvatskoj povijesti. Nakon njih Hrvatska je sebi mogla dopustiti luksuz da otkazuje mandat UNPROFOR-u, da na novi mandat pod nazivom UNCRO pristaje samo pod uvjetom da se u Rezoluciji Vijeća sigurnosti jasno naznači kako se mandat UN-a u Hrvatskoj razdvaja od mandata na ostatku prostora bivše Jugoslavije i u konačnici, Hrvatska je mogla mirno pripremati vojnu operaciju za oslobađanje okupiranih područja. Sve to je dovelo do toga da je, sasvim suprotno uobičajenoj diplomatskoj praksi, Hrvatsku dva puta u samo godinu dana posjetio Sulejman Demirel, predsjednik Turske, države koja je bila od najvažnijih država saveznica SAD-a. Kad je bio drugi put u srpnju 1995., došao je doslovno moliti Tuđmana da Hrvatska vojno krene kako se i u Bihaću ne bi ponovila tragedija Srebrenice.
Istražujući za knjigu Oluja koju nismo mogli izbjeći, koja početkom kolovoza u izdanju Večernjeg lista izlazi iz tiska, začudio sam se koliko je puno dostupnih podataka i dokaza o svemu tome. Jednako tako postoji puno izvora koji dokazuju što smo sve radili da pokušamo izbjeći ratnu opciju, ali su nas beogradski političari na sve moguće načine uporno uvlačili u rat. Zašto danas nitko to ne koristi da začepi usta Vučiću i Dačiću? Zašto im se pri spomenu 250.000 navodno protjeranih Srba iz Hrvatske ne uzvrati podatcima koje je UNHCR iznio sredinom 1993., a koji kažu da je na okupiranim područjima Republike Hrvatske živjelo puno, puno manje ljudi od broja kojim danas licitiraju srbijanski političari, pa da onda toliki broj Srba nije mogao ni biti protjeran, sve da smo ih, do zadnjeg, dva puta protjerivali.
Izdvajajući samo najvažnije, grube činjenice o svemu tome, uspio sam napisati 400 stranica knjige. Što bi tek mogao napraviti dobar diplomatski tim, samo kad bi im netko rekao da to urade? Jesmo li zaslužili proslavljati Oluju s ovakvom gorčinom vezanom uz rasprave o (ne)dolasku saveznika? Naravno da nismo, ali nismo zaslužili ni to da srbijanskom ministru vanjskih poslova nakon niza ponovljenih napada i uvreda dostojno odgovori samo naš ministar obrane Kotromanović. Sa srbijanskim političarima je, baš poput Kotromanovića, pod trebala obrisati naša šefica diplomacije Vesna Pusić. Još prije toga Vučiću je sve što ga ide trebao poručiti premijer Milanović.
A najvažnije od svega, hrvatska diplomacija i hrvatska država nisu smjele olako shvaćati srbijansko drsko ponašanje vezano uz zakon o generalnoj jurisdikciji uz pomoć kojeg oni po svijetu hapse sve one protiv kojih su počinjali ratove koje su redom gubili. Srbiji je trebalo zapriječiti svaki pristup Europskoj uniji i NATO savezu dok se ta država ne civilizira i ne odrekne jednostrano prisvojenog prava da su iznad svih ostalih i da ne moraju odgovarati za ništa što su počinili u prošlosti. Ukratko, Hrvatska je morala imati tu odgovornost da spriječi pristup Srbije među civilizirani svijet sve dok ta država ne prođe katarzu zbog ratova koje je izazvala na prostoru bivše Jugoslavije. Naši političari su morali imati tu odgovornost baš kao što liječnik epidemiolog ima odgovornost spriječiti opasni smrtonosni virus da se širi svijetom.
Zašto aktualna politika i hrvatska diplomacija igraju defanzivno u odnosu na srbijansku diplomaciju? Moglo bi se o tome puno raspravljati, ali vjerujem da će odgovor na to pitanje ipak biti barem malo jasnije nakon podatka na kojeg sam naišao istražujući za svoju novu knjigu. Miroslav Mlinar je čovjek koji je u odsutnosti osuđen na 20 godina zatvora za ratne zločine u Škabrnji. Županijski sud u Zadru je u studenom 2000. godine policiji naložio raspisivanje tjeralice za Mlinarom. On je u to vrijeme boravio u Australiji, kod svog bivšeg zapovjednika Kapetana Dragana. Osnovao je tamo rukometni klub Beli orlovi, putovao s njim po svijetu, ali na niti jednom graničnom prijelazu nije bio zaustavljen ili uhićen. Na internetskim stranicama Interpola i hrvatskog MUP-a nema imena Miroslava Mlinara. Mlinar je, inače, poznati i kao simbol srpske pobune u Hrvatskoj jer je 18 svibnja 1990. odglumio navodni pokušaj klanja „ustaškim nožem“. Bilo je to dvanaest dana prije konstituirajuće sjednice višestranačkog Sabora, koja je održana 30. svibnja 1990. godine. Taj događaj srbijanski mediji su opisali kao „napad na ceo srpski narod u Hrvatskoj“, a izabrani srpski zastupnici su ga iskoristili kao povod za bojkot Sabora. Mlinar se danas po društvenim mrežama predstavlja kao neki novovjekovni Kraljević Marko, slobodno šeta Beogradom sanjajući „srpsko more u Karinu“, a hrvatska policija za sve to je nezainteresirana, baš kao i hrvatska diplomacija za proslavu Oluje.
Da smo u rovovima tjekom devedesetih bili nezainteresirani kao što je hrvatska diplomacija danas, ostvario bi se naum generala Veljka Kadijevića i Blagoja Adžića o ustoličenju „hrvatskog predsjednika Branka Mamule“, a što im se izjalovilo kad je, suprotno dogovoru s njima, Borisav Jović sa saveznicima odbio izabrati Stipu Mesića za predsjednika Predsjedništva Jugoslavije. No, o tome malo više u nekom drugom štivu. /Ante Gugo/