Prva presuda za ratni zločin u Crnoj Gori izrečena je prije gotovo 20 godina. Petorica specijalaca Vojske Republike Srpske osuđena su 1996. godine zbog ubojstva tročlane fočanske obitelji Klapuh, nadomak Plužina. Druga osuđujuća pravomoćna presuda uslijedila je 18 godina kasnije. Četvorica bivših rezervista Jugoslavenske narodne armije osuđena su u travnju 2014. godine zbog zlostavljanja hrvatskih vojnika u logoru Morinj kod Kotora. Dobili su ukupno 12 godina zatvora , nakon petogodišnjeg procesa. Sud je presudu izrekao 22 godine nakon zločina.
„Preveliki protok vremena od čina zločina do pokretanja postupka, predstavlja poseban problem pri provođenju istražnih radnji i utvrđivanju relevantnih činjenica potrebnih za jaku i utemeljenu optužnicu“, kaže za DW Daliborka Uljarević koja u Crnoj Gori rukovodi aktivnostima Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o žrtvama ratova na području bivše Jugoslavije (REKOM).
„Protok vremena može utjecati na kvalitetu optužnice“, priznaje i Vrhovno državno tužiteljstvo Crne Gore u pisanom odgovoru za DW. „Mora se, istodobno, imati na umu da je Odjel za suzbijanje organiziranog kriminala, korupcije, terorizma i ratnih zločina počeo s radom tek 2008. godine.“
Osim što je Crna Gora zakasnila u procesuiranju ratnih zločina, drugi značajan problem je, po mišljenju mnogih, i nedostatak političke volje da se oni istraže do kraja. Tea Gorjanc-Prelević iz nevladine organizacije „Akcija za ljudska prava“ navodi: „Činjenica da je do sada bilo potrebno 12 sudskih odluka da bi se riješila tri slučaja ratnih zločina, ukazuje na ozbiljan sistemski problem u pravosuđu. Zašto je to tako? U Crnoj Gori je ista vladajuća elita kao i u vrijeme ratnih zločina, pa izgleda da se radi o autocenzuri, o uvjerenosti da je cilj uvjeriti javnost da se u biti ništa mnogo lošeg nije dogodilo ili, ako i jeste, kao npr. u slučaju deportacije, da je to jedna žalosna činjenica ali da se ne radi o ratnom zločinu“, zaključuje Gorjanc-Prelević.
Deportacija muslimana, državljana Bosne i Hercegovine, dogodila se u svibnju 1992. godine. Službenici MUP-a su na području Crne Gore uhitili preko 40 izbjeglih muslimana iz BiH i izručili ih vojnim formacijama Republike Srpske. Preživjela su samo devetorica. Devetorica pripadnika MUP-a optuženih za taj zločin, nisu odgovarala. Viši sud u Podgorici zaključio je da je privođenje građana bio dio njihove svakodnevne dužnosti. „To što su ih predali vlastima Republike Srpske bilo je nezakonito. Međutim, optuženi nisu bili pripadnici oružanih snaga SRJ, te se njihova djelatnost ne može prihvatiti kao kršenje međunarodnog prava“, navodi se u obrazloženju presude.
Za ratne zločine u Crnoj Gori rijetko su optuživani visokorangirani činovnici, odnosno nije dovođena u pitanje komandna odgovornost. Na optuženičkoj klupi uglavnom su se našli službenici nižeg ranga: „Presude nisu uspjele da do kraja obuhvatiti sve odgovorne, bilo da se nalaze u političkom ili komandnom kadru, već su se ti postupci primarno bavili neposrednim izvršiteljima i to selektivno, što cijeli koncept suočavanja s prošlošću u Crnoj Gori dobrim dijelom čini besmislenim“, ističe Uljarević.
Članak u cijelosti pročitajte
OVDJE.