Dražen Petrović predvodio je u poljskom Wroclawu hrvatsku košarkašku reprezentaciju na kvalifikacijama za EP upravo onako kako je predvodio i svoje klubove do uspjeha. Igrao je punom snagom i bitne i nebitne utakmice, on se nije obazirao igra li protiv slabijih ili boljih, on je uvijek htio biti najbolji, utrpati i pedesetak koševa ako je moguće. Njemu je svaka utakmica bila – biti ili ne biti. Životno pitanje.
Hrvatska reprezentativna momčad već je prije posljednjeg kola osigurala odlazak na europsku smotru u Munchenu, a u zadnjoj utakmici poklekla je protiv Slovenije kojoj je to isto pošlo za rukom. Poraz je bio posve nebitan, no Dražena je pogodio. Već se tijekom utakmice, ma tko je tada u ludilo mogao pomisliti da su mu to zadnji koševi, isticao nervozom i silnom željom.
Jednostavno, nije trpio poraze, a utakmica je išla takvim slijedom da je bilo jasno kako će Draženova momčad naposljetku ostati kratkih rukava. Makar bila nebitna u konačnom poretku Dražen se u toj svojoj zadnjoj utakmici svesrdno trudio, ma kao da igra finale Olimpijskih igara. Zapravo, drugačije nije ni znao, ni mogao.
Sjećate li se Draženove tipične poze u utakmici kada gori od želje, u raskoraku, s raširenim rukama i otvorenim ustima – kao da pokazuje – dajte mi više tu loptu? U toj svojoj nesretnoj zadnjoj utakmici protiv Slovenije stalno je tražio loptu, shvaćajući da je poraz blizu. Na kraju nije ga izbjegao i nije se libio zamjeriti suigračima zbog opuštenije igre.
Još tijekom te utakmice znao je podviknuti, kad ne bi bio zadovoljan odigranom akcijom, s onim glasnim – “eeeeej”! Ili bi zaurlao: “Maaa, šta to radite”…
Novinar, danas nažalost pokojni, Eduard Tartaglia koji je sjedio pokraj mene isto je bio začuđen… Doviknuo mu je usred utakmice:
“Daj mali, smiri se malo. Nemoj tako, još se i ozlijedi, pa sve je gotovo”!
Obojica smo znali da je Dražen na kvalifikacije stigao s nezaliječenom ozljedom gležnja. Pogoršanje te ozljede uvjetovalo bi dužu pauzu, no kao što nije želio izbjeći cijele kvalifikacije tako nije želio izbjeći ni zadnju utakmicu protiv Slovenije.
Pokraj novinara u dvorani u Wroclawu utakmicu je gledao Mirza Delibašić koji je tada bio dužnosnik u bosanskohercegovačkoj reprezentaciji. Slavan košarkaš kojeg je nadarenost i izvrsnost odvela svojedobno kao i Dražena u madridski Real nije bio iznenađen Draženovom nervozom: Pa je govorio:
“Takav je on, ili igra ili nije na terenu. Da nije takav ne bi bio to što jest. Ja ga potpuno razumijem”.
Pomislio sam tada kako veliki igrači razumiju jedan drugoga.
Ostatak pročitajte
OVDJE.