Vi ste, gospodine, javna ličnost, često vas vidim na televiziji, rekao je ležerno maser svom klijentu u salonu za masažu u zagrebačkom Domu sportova 30. lipnja 2009. godine.
Da, odgovorio je ovaj, misleći da maser nema na umu ništa posebno, samo činjenicu da, eto, provjerava, masira li doista poznatu javnu osobu - kako bi se sutra mogao hvaliti prijateljima, ili što već. No maser je imao na umu nešto sasvim drugo.
- Sigurno će vas onda, nastavio je ritmično masirajući leđa gostu, zanimati nešto što će se sutra dogoditi.
- A to je - pitao je čovjek na masažnom stolu, reda radi.
- A to je da će premijer Sanader sutra dati ostavku... Stvar je zvučala bizarno. Zašto bi Sanader, čvrsto u sedlu, sutra davao ostavku? Kako to da maser u Domu sportova može znati nešto takvo? Nitko u Hrvatskoj, ili skoro nitko, nije imao na umu takvu mogućnost. Vlada nije bila u krizi premda su pregovori o članstvu u EU zapeli zbog slovenskih ucjena Piranskim zaljevom, a unutarnja je situacija bila poslovično “složena”. Sanader je izgledao kao “željezni kancelar”, moćan i zdrav, pa se maserova tvrdnja činila u najmanju ruku šašavom.
Nešto prije toga, jedan je ministar u Sanaderovoj vladi, u američkoj ambasadi, od ambasadora čuo pitijsko proročanstvo.
“Znate, u demokracijama nije ništa neobično ako premijer da ostavku, ako se prvi čovjek povuče”.
Izrekao je to na zagonetan način.Nije rekao da će se Sanader povući.
Točno deset godina od šoka Nije rekao da će to biti brzo. No, ministra je zagolicao tajanstveni smisao ovoga, ničim izazvanog, iskaza. Ubrzo je o njemu prestao razmišljati. A onda je pukla bomba. Prvoga srpnja 2009, godine, prije točno jednog desetljeća, Ivo Sanader šokirao je javnost objavom neočekivane, čudne i neobrazložene demisije. Bila je to svjetska vijest.
- Zbog osobnih razloga dajem ostavku na mjesto premijera i predsjednika stranke, rekao je Sanader. Neću se kandidirati za predsjednika RH i povlačim se iz politike - rekao je zabezeknutim novinarima na presici održanoj točno u podne prije deset godina.
Sedam članova obitelji Sanader živjelo je, šezdesetih godina prošlog stoljeća, u četrdeset kvadrata potleušice u splitskom predgrađu.
Na vrhuncu moći Ivo Sanader, tridesetak godina poslije, živjet će u luksuznoj rezidencijalnoj vili u srcu Zagreba, a samo je prostor Mirjanine teretane veći od doma u kojemu je proveo djetinjstvo.
Ivo Sanader, osramoćen, kriminaliziran, središnji je lik drame u kojoj je Hrvatska operušana do kože, oštećena za osamdesetak milijardi kuna, što je iznos ravan proračunu koji je zatekao kad je 2004. preuzeo vlast...
Tko je čovjek koji je odrastao kao Oliver Twist, vladao Hrvatskom šest godina, da bi bio uhićen na štajerskoj autocesti i priveden u zatvor poput najobičnijeg prijestupnika?
“Teško možete i zamisliti bijedu iz koje je on potekao”, rekao je jednom Denis Kuljiš, koautor knjige “Čovjek koji je pokušao ukrasti Hrvatsku”. A gdje se mogao roditi takav halapljivi karakter, vječno željan novca, moći i statusnih simbola?
Premijer koji je, prema izračunu Kuljiša i Dražena Rajkovića, drugog autora knjige, Hrvatsku na razne načine oštetio za 80 milijardi kuna (kad je preuzeo vlast, 2004., toliko je iznosio cijeli državni proračun!), kolekcionar najskupljih satova na svijetu, vlasnik milijunskih umjetničkih zbirki, formirao se kao ličnost u splitskoj faveli, u okolici teretne luke, provodeći djetinjstvo uglavnom na rubu gladi.
Ivo Sanader morao je postati hrvatski Gordon Gekko, nezajažljivi antijunak iz filma “Wall Street”, borac koji uvijek želi više, brže, jače, beskrupuloznije, kako bi svladao prizore krajnjeg poniženja koji su ga do polovice života pritiskali poput noćne more.
“Možete misliti koje je to poniženje bilo, imati kuću u Splitu a biti prinuđen na internat, gdje su vam društvo, prema tamošnjim kriterijima - tek polusvijet kojega u Splitu od prezira može spasiti samo dragi Bog ili vrhunski uspjeh, a ni to ne sasvim pouzdano... Tu se morate visoko izdići, inače ste otpisani kao dio nekog boljeg društva”.
Više pročitajte
OVDJE.