Tako je veliki broj novinara u četvrtak, u večernjim satima, ponovno čekao gradonačelnika Grada Zagreba Milana Bandića da izađe iz Remetinca, gdje nije trebao ni biti, pa su mu kao „padobranci turali krušku pod njušku“, trčali za njim, i tražili da im nešto kaže, kao otprilike – kako je bilo u istražnom zatvoru, tko ga je posjećivao, kako je spavao, jesu li ga možebitno i „tukli“, tko su mu bili i je li imao „cimera“ u sobi, što je čitao, je li vidio Sanadera, i tome slično. A Bandić im je samo odgovorio : „Hvala vam!“ i otišao svojim putem ostavivši razočaranu sedmu silu u traženju nove žrtve.
Gradonačelnik bi stvarno bio glup kad bi tim istima odgovarao na pitanja, a ti isti su itekako dobrano zaslužni za blaćenje njega i prije nego je počeo bilo kakav sudski postupak. Ali, kod nas je izgleda postalo pravilo- prvo medijski (linč) ocrni čovjeka, zatim ga zatvori, a tek potom, ako ima i labavih dokaza, sudi mu. Često se događa da ljudi, za dvije, tri, pet, pa i deset godina, na kraju budu i pravomoćno oslobođeni, ali tada se o tome napiše rečenica – dvije, tek toliko da javnost ne može reći da nemamo „otvorene, demokratske i nepotkupljive medije“, jer oni tobože daju jednu i drugu stranu. Stoga, pogledajte samo naslove u novinama ili najave na televizijama. Kad nekog poznatog osumnjiče najave su takve kao da je počeo „treći svjetski rat“! Tko mari i koga briga za ono- nitko nije kriv dok mu se ne dokaže krivica! Ali, dok ti dokažeš da je najčešće riječ o montiranom procesu naš bi narod rekao – „odu jaja“!
Stoga, metode koje se koriste u medijima, a kojima su autori bivši Udbaši, liče kao jaje jajetu na staljinističke „fore“. Netko namjerno straši i drži pod kontrolom hrvatski narod, jer „ako smo mogli „bez razloga“ zatvoriti Bandića“ – vama ćemo kožu oderati!
No, u svemu tome Bandić nije osamljeni slučaj. Ima i mnogih drugih kojima još nije ni počeo sudski proces, a već se o njima pišu feljtoni, pa i objavljuju „ekskluzivne“ brošure, samo da se zaradi što više i više.
Zbog čega Državno odvjetništvo, Uskok, policija i niz drugih sličnih službi dozvoljavaju da se objavljuju podaci o tek osumnjičenim ljudima, a te podatke sitnim novinarima, žednima krvi mogu dati samo oni? Ne može novinar pisati ako mu netko ne dojavi nešto, ne doturi spis. Nema istinskog tzv. istraživačkog novinarstva. Postoje samo male, sitne duše kojima, kako rekosmo, samo i isključivo za određene (!) osobe oni na sudu, tužilaštvu i drugdje dostavljaju informacije, a ovi od toga prave „svemirske brodove“.
Koliko je samo laži, uvreda i kleveta u zadnje vrijeme napisano i emitirano o hrvatskim braniteljima?
I što- nikome ništa.
Nema tu, kako neki misle, slučajnosti.
Pogledajte samo Hrvatsku radio televiziju. Nema dana a da neki pusići, puhovski, nobile, fumići i slični ne komentiraju sve i sva, pa čak i „vremensku prognozu“!
Zar smo se za to borili?