Piše: Ištvan Bećar Pecaroš
Emotivan je bio jučerašnji dan za Hrvatsku. Ali i za Srbiju! Gotovo identično kako smo se mi osjećali danas, tako su se oni osjećali u lipnju prošle godine, kada su dva od tri hrvatska generala osuđena na dugogodišnje uzništvo. Danas oni govore o antisrpskom međunarodnom sudu pravde i tvrde da smo potrošili jako puno novaca kako bi svoje junake izvukli na slobodu. Pravo je pitanje: Što bi se dogodilo da su ovu presudu potpisivali ljudi koji za zakonsko uporište ne čitaju zakone već zovu nekoga tko će ih brifirati o pravu i pravdi, doduše na malo čudan način.
No, pas koji laje uglavnom ne grize. Njihovi psi koji su grizli, grizli su uglavnom radi velikosrpske ideologije, a od te im je ideologije ostala šepava Srbija, svedena na svoje „matične“ granice. Još uvijek čekamo Vojvodinu, pa da se ispuni povijesna pravda i zaživi ona stara „sve se vraća, sve se plaća“.
Baraba koja nas je konstantno navodila na tezu kako je Sud u Haagu uistinu politički sud, a ne sud zasnovan na zakonima i konvencijama, bio je prvostupanjski sudac, izvjesni Alphonse Orie, koji je prihvatio izmišljotinu Carle del Ponte o nekakvom zločinačkom pothvatu, i presudio nešto što ne bi dosudio niti najkorumpiraniji balkanski sudac. Opskrbljena od strane Mesića traženim papirima, stenogramima, vojnim i civilnim dokumentima, Carla del Ponte ucjenjuje i lijevu i desnu Vladu RH, ne bi li inkriminirali generale, posebno inzistirajući ne nepostojećim topničkim dnevnicima. Navedeni dnevnici nisu niti postojali, ona je to oduvijek znala, ali je ipak inzistirala ne bi li spasila optužnicu koja je stajala, ne na klimavim, već prije amputiranim nogama. Političkim ucjenama, napose vezanima za ulazak Hrvatske u EU, haška tužiteljica nije uspjela u onom na čemu je veliki dio europskih države inzistirao, a to je bilo izjednačavanje krivnje Hrvatske, Srbije i BiH.
Svijet je tražio krivca za rat u ovom dijelu Europe, a nisu bili svjesni koliki su obol tome ratu i sami dali. Jak srpski „belosvetski“ lobi, putem svojih političkih kamarada, davali su Srbiji za pravo braniti „vlastiti“ teritorij, a sve zapakirano u očuvanje mira među jugoslavenskim narodima.
Nije ih previše uznemirio najveći genocid nakon drugog svjetskog rata, za kojeg ni dan danas nema iskrene isprike. Niti od strane Srbije, ali niti od strane UN-a i Nizozemske. Tek je Sud u Haagu 2011. godine donio presudu kako su nizozemski vojnici, iako djelujući pod mandatom UN-a, ipak bili pod 'efektivnom kontrolom' nizozemskog vojnog i političkog vrha i Vlade, kada su zapovjedili stotinama muslimanskih muškaraca i dječaka da napuste sklonište. Osim toga, presuda navodi kako su trojica ubijenih muškaraca bili jedni od zadnjih koji su napustili sigurnost baze, kada je već Dutchbat, nizozemski kontingent u sastavu UN-ovih snaga, već shvatio kako bosanski Srbi zlostavljaju civile. Morali su zaključiti kako im prijeti smrtna opasnost, no nisu, čime su prekršili nekoliko nacionalnih i međunarodnih sporazuma.
Podsjetimo, 11. srpnja 1995. godine bosanski Srbi su osvojili Srebrenicu, a pripadnici nizozemske vojske u sastavu Plavih kaciga nisu im pružili nikakav otpor. U genocidu u Srebrenici stradalo je više od osam tisuća muslimanskih muškaraca i dječaka, što se smatra najvećim pokoljem u Europi nakon Drugog svjetskog rata.
Osim ove izolirane presude, nitko nije odgovarao. Međutim, i dalje smo svojim beskompromisnim zastupanjem europske ideje dopustili svijetu da sudi našim generalima i to upravo jednom nizozemcu koji je „samo“ slijedio političke odluke protokolirane preko bivše državne tužiteljice, zloglasne Carle del Ponte.