Jer njemu je doista bilo dobro i baš bi volio, eto, da se i dalje nastavi tako raditi. A kako je bilo drugoj dvojici lidera? Vole li i oni tako raditi? Kako su se na tom povijesnom susretu osjećali Tomislav Karamarko i Zoran Milanović? Je li to nekome s kompleksom Boga uopće bitno?
Osjećaje Karamarka i Milanovića je vjerojatno dobro opisao jedan drugi sudionik povijesnog susreta, zastupnik MOSTa Ivan Lovrinović, “Vidim u Karamarkovim i Milanovićevim pogledima mješavinu bijesa, neke tuge, nelagode i kiselih osmjeha. Zasigurno su se pitali što tu rade, je li istina da moraju biti upravo tu pred tolikim kamerama. Najradije bi oni jedni drugima, a i nama, sasuli u face sve što misle ili bi se bahatili, ali ne mogu jer je prijenos uživo… Smeta im taj MOST, a ne mogu se međusobno dogovoriti. Prvi put su građani mogli vidjeti koliko je mržnje i netolerancije među tim dvjema strankama.“
Piše : Boris Traljić za Kamenjar.com
Treba ovdje uočiti dvije stvari… Prvo – licemjerno je nazivati povijesnim susret na kojem su dvije od tri strane nazočile pod ucjenom… čak i kad bi se radilo o npr. potpisivanju mirovnog sporazuma između Izraela i Palestine pod ucjenom Amerike.
Nema tu dugoročne sreće, Dayton nam je svjedok. Koliko je drska, apolitična i nediplomatski eksplicitna ucjena MOSTa jasno je bilo već iz poziva na naš povijesni susret, “U slučaju odaziva samo jedne strane, Most nezavisnih lista nastavit će razgovore samo s tom stranom o formiranju reformske vlade.” Mogle su vodeće koalicije odbiti susret, reći ćete. Da, a zašto nisu… o tome malo kasnije. Drugo – Lovrinovićev opis je toliko nabijen trijumfalizmom da puca po šavovima. Nadalje, mržnje i netolerancije među HDZom i SDPom je doista nedopustivo mnogo, ali sigurno niti blizu mržnji koju prema obje opcije imaju birači koji su njega, političkog marginalca, doveli u stolicu baš za tim povijesnim stolom tog povijesnog susreta toga povijesnog dana.
Pustimo sada na trenutak Božu Petrova i Ivana Lovrinovića… nemojmo ih ometati u poslanju da amoralne vlastite stavove pretvore u moralni zakon, nego se pozabavimo malo s poviješću koja je dovela do povijesnog susreta i uvela nas u trenutnu, možemo ustvrditi, društveno-političku krizu.
Početak cijele ove priče, točnije prekretnica koja je omogućila trenutnu društveno-političku situaciju, se dogodila prvog srpnja. Ne 2013. godine, kako se “na prvu” može pomisliti, kad je Republika Hrvatska postala je punopravna članica Europske unije. Ne… misli se na četiri godine ranije kad je premijer Ivo Sanader na izvanrednoj konferenciji za novinare objavio kako podnosi ostavku na sve političke funkcije.
Do tog je dana “sve bilo jasno“. Hrvatska je samo Božjom providnošću ili nevjerojatnom srećom (ovisno što je prihvatljivije vašem svjetonazoru) bila na pravom putu… hajdemo još malo dalje u povijest da pojasnimo zbog čega je tomu tako.
Od početka Drugog svjetskog rata smo narod ideološki značajno podijeljenih građana. Da stvar bude gora, krvavo nas je podijelilo služenje najgorim totalitarnim režimima koje je svijet upoznao – nacionalsocijalizmu i komunizmu. Da stvar bude još gora Bog nas je kaznio, ili smo imali nesreću, sa susjedima, Srbima, koji su nas godinama stigmatizirali kao genocidan narod, koji su Memorandumom Srpske akademije nauka i umetnosti iz 1986. pokušali umanjiti federalna prava republika u SFR Jugoslaviji, nametnuti jugoslavenski unitarizam kao rješenje “ugroženosti srpskog naroda” i pod egidom “borbe za ravnopravnost pripadnika svih jugoslavenskih naroda” htjeli provesti u djelo ekspanzionističku ideju Velike Srbije. Spomenut ćemo još samo jedan križ na leđima hrvatskog naroda – Srbe, odnosno njihovu politiku su podržavale velike sile, poglavito Francuska i Velika Britanija.
Malo tko zdrave pamet bi se u tim okolnostima kladio na sve ono što se događalo tijekom i nakon devedesetih… na hrvatsku samostalnost, članstvo u NATO-u i EU. Za takav razvoj događaja prvenstveno trebamo zahvaliti Franji Tuđmanu, poglavito njegovoj realiziranoj ideji pomirbe i postignutom nacionalnom jedinstvu te, posljedično, pobjedi nad srpskom agresijom u Domovinskom ratu.
Hrvatska je tada imala čistu situaciju ispred sebe i vrlo laganu tranziciju u demokratsko društvo, odnosno lako suočavanje s prošlošću. Jer težina tog suočavanja, koje moraju proći svi narodi izlaskom iz totalitarizma, ovisi o načinu tranzicije, a kako smo imali čvrst temelj u Domovinskom ratu i pomirbi tako su podjele na “ustaše i partizane” i agresivna ekspanzionistička politika nokautiranih Srba izgledale kao daleka, nepovratna prošlost. Da… do tog prvog srpnja 2009. je “sve bilo jasno“.
A nakon toga krećemo nizbrdo. Dolaskom Zorana Milanovića i Vesne Pusić na vlast uz predsjedavanje Ive Josipovića doživljavamo udar na Domovinski rat, temelj hrvatskog zajedništva. Taj se udar odvija uz jaku medijsku podršku minoriziranjem važnosti, stvaranjem dojma o velikom broju lažnih branitelja i napadom na braniteljske beneficije, poglavito mirovine, kao dokaz socijalne neravnopravnosti. Ako znamo da ima pola milijuna branitelja i pridodamo njihove obitelji – Hrvatska je podijeljena na dva dijela. Uz hipotetički podatak; za kojeg nitko još uvijek nije napravio, nažalost vjerojatno i neće, sociološko istraživanje; kako većinu branitelja možemo obiteljski vezati za jednu totalitarnu ideologiju iz Drugog svjetskog rata, a nebranitelje za drugu – eto nas opet na najgoroj mogućoj poziciji, na oživljavanju sukoba totalitarnih, zločinačkih ideologija, na “ustašama i partizanima” umjesto na demokratskom, normalnom sukobu svjetonazora, programskih rješenja itd.
Da smo bar s druge strane dobili nekoga tko će nastaviti Tuđmanovu ideju… Ne. Dobili smo odgovor u liku Tomislava Karamarka, bivšeg obavještajca, najomraženijeg hrvatskog političara, kojem su puna usta Tuđmana, a nesposoban je u praksi sprovesti bilo što bitno iz njegove doktrine. Produkt njegovog lika i djela samo je dodatna polarizacija Hrvata, pa umjesto smirivanja uzavrelih strasti te, posljedično, sigurnog smjenjivanja dosad najnesposobnije hrvatske vlasti i rušitelja temelja hrvatske stabilnosti, imamo HDZovu Pirovu pobjedu, promašeni penal i trenutnu političku pat poziciju.
Epilog svega ovoga je, dakle, pojava MOSTa nezavisnih lista koji su samo i isključivo na protestu ovoj destruktivnoj polarizaciji skupili devetnaest zastupnika. I još sada najznačajnije aktere povijesno sjedaju za isti stol, u najglupljem i najbeskorisnijem povijesnom susretu kojem ćemo svjedočiti u našim životima, a samo s jednim ciljem – dodatno potpirivati u javnosti dojam međusobne nesnošljivosti HDZ-a i SDP-a zbog, jasno, osobnih interesa jer je ta mržnja, u stvari, jedina njihova platforma… a novi izbori su na vidiku.
Ali nisu MOSTovci toliko naivni. Dojam u javnosti njima je sve (sic!), pa je temelj njihovog programa – mržnja prema HDZSDPu (njihova sintagma), podržan kvazi-državničkim aktivnostima za stvaranje dojma ozbiljnosti i pripremljenosti u javnosti:
• Pregovori o reformama koje se pišu u hodu i mijenjaju iz dana u dan,
• Ustrajavanje na suludoj ideji o tripartitnoj vladi HDZ-SDP-MOST,
• Preuzimanje uloge moralnog suca-istražitelja u okrutnoj i amoralnoj primjeni “Prisoner’s dilemma” strategije,
• Odbijanje prihvaćanja demokratske paradigme o sastavljanju vlasti koalicijskom većinom, itd.
Odgovorimo sada na pitanje zašto su Domoljubna koalicija i koalicija Hrvatska raste pristale na ovaj povijesni susret? Zašto su se dale ucijeniti? Postoje jasna pravila struke… cilj egzistencije političkih stranaka je sudjelovanje u natjecanju za izvršnu vlast radi obavljanja javnih poslova, provođenja programa i politika (“reformi” za MOSTovce). Zanemarimo ovdje osobne interese i ambicije lidera… te dvije koalicije doista imaju odgovornost prema više od dvije trećine hrvatskog biračkog tijela od kojeg su dobili povjerenje. Zbog toga je, gospodine Lovrinoviću, u Karamarkovim i Milanovićevim pogledima mješavina bijesa, neke tuge, nelagode i kiselih osmjeha. Jer bi bilo porazno da je drukčije… neovisno o stavu autora ovog članka kako u slučaju novih izbora gubi onaj tko MOSTu ne pokaže zube, dakle, za sada gubi Domoljubna koalicija.
MOST zbog toga može psihološki manipulirati, ucjenjivati i ponižavati druga dva aktera jer iskorištava njihovo zdravorazumsko razmišljanje kako mora biti u toj platformi minimalnog poštivanja temeljnih demokratskih načela, i zbog toga su oni spremni “pregovarati” s dosad najopasnijim destruktorom mlade hrvatske demokracije (inzistiranje na tripartitnoj vladi destruira temeljno načelo parlamentarne demokracije, odnosno eliminira oporbu kao “protutežu zlouporabi moći kojoj naginje svaka vlast”, Henry St. John Bolingbroke). Međutim, ta strategija daje nevjerojatne i zabrinjavajuće rezultate u politički neobrazovanoj hrvatskoj javnosti. Samo za primjer… nakon povijesnog susreta, nitko(!) više ne postavlja logičko pitanje što će MOST HDZu i SDPu za koaliciju? Znači li to da su uspjeli stvoriti dojam u javnosti kako su oni ta moralna vertikala bez koje se ne mogu HDZ i SDP dogovoriti?
Izlaz iz ove situacije je već sada vrlo kompleksan, a nade treba polagati u trenutno jedinu istinsku hrvatsku moralnu i političku vertikalu, u istinsku sljedbenicu Tuđmanove ideje pomirbe (iako prvog Predsjednika nema potrebu spominjati u prizemne, dnevno-političke svrhe), predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović. Najavljene zajedničke konzultacije Milanovića i Karamarka kod nje idući ponedjeljak bi doista mogle postati povijesni susret. Možda ih uspije nagovoriti na veliku koaliciju HDZ-SDP makar na godinu dana uz dogovor o obaveznim prijevremenim izborima nakon toga. Hrvatskoj to doista danas treba. Dotad će se MOST ili urušiti ili prizvati pameti, a birači će shvatiti kolika je odgovornost na njima i koliko je bitno učiti se demokraciji…