Kad ste se uopće počeli baviti humanitarnim radom, pomaganjem siromašnoj djeci i zašto?
Počeo sam 1996., sa svojih 15 godina, kada su prijatelji od mojih roditelja, inače Amerikanci, tražili ljude koji barataju engleskim jezikom jer su došli na ideju osnivanja kampova na otočiću Badija kraj Korčuli za djecu koja su ostala u ratu bez roditelja. Tako da smo i moji roditelji ja bili zaduženi da dovodimo djecu iz Doma Maslina i da nađemo volontere. Bilo je oko 200-tinjak djece i stotinjak volontera. Djeca su dolazila iz Mostara, Goražda, Srebrenice, Banjaluke, jedan dio iz Srbije i mi smo se brinuli o njima.
Radili smo sportske aktivnosti, svaki dan oko 8 ujutro do 8 navečer, kada bi djecu spremili za spavanje. Dosta ljudi je doniralo novce da bi se takvo nešto moglo održavati na Badiji, unutar Franjevačkog samostana koji je bio pod franjevcima iz Hercegovine.
Tako da smo uglavnom mi zakupljivali taj otočić po petnaestak dana. Dobar je za baviti se s djecom jer ste izolirani, ima svoje plaže, svoje sportske terene koji vam trebaju i još prostora za improviziranje. Tako smo, uz starije volontere koji su bili po Africi, naučili kako se to radi. To sam radio od 1996. do 2003. godine, a kasnije više nisam mogao zbog posla u ljetnim mjesecima jer radim kao turistički vodič.
Ali uvijek sam nalazio malo vremena jer se dio te organizacije počeo raditi u Lumbardi tako da sam dolazio pomoći tri do pet dana ljeti, kada bi uspio naći slobodnog vremena. A uvijek bi ga vremena zbog te djece.
Djeci bez roditelja je potrebna topla riječ, zagrljaj i nada - jedno od ljeta provedenih u Franjevačkom samostanu na Badiji
Kako ste došli na ideju za put u Keniju?
Preko Facebooka sam stupio u kontakt s Malim domom kojeg vodi fra Miro Babić i odlučio sam ta dva mjeseca provesti u Keniji jer zimi imam vremena. Odlazim 20. prosinca i vraćam se oko 10. veljače. Vjerojatno će mi se pridružiti prijatelj iz Banjaluke koji ima iskustva s Afrikom. Živim pomalo nomadski, ono što me privlači, tamo i odem.
Je li vas malo strah? Znate li otprilike što vas tamo čeka?
Svuda sam već bio po svijetu i svašta prošao tako da i nije, ali sigurno će ovo biti super iskustvo bez obzira što me ta djeca ne razumiju pa će biti malo sporazumijevanja rukama i nogama jer ne govorim svanhili. Afrikanci imaju jedan rezerviran stav prema bijelcima, kao - viša smo rasa, pokoravali smo Afriku, bijelci su im kidali ruke da ne bi krali dijamante itd…
Ali ako ste otvorenog srca, prihvate vas svugdje. Spavat ću u samostanu, bit ću cijeli dan s tom djecom, ići ću u izbjegličke kampove i na safari, upoznat zemlju i vidit kakvi su ljudi… Svi o toj Africi misle da je to treći svijet, da su ljudi divljaci, kao što Amerikanci misle da mi ovdje pucamo jedni po drugima, pa se ugodno iznenade kad dođi u vide kako je sve čisto, kako ljudi ne spavaju po ulicama i sl. Bazirat ćemo se na sportske aktivnosti, radionice, gradske izlete, učenje novih stvari… Mislim da će to biti super iskustvo i da će ta dva mjeseca, dok upoznam kulturu i običaje, vrlo brzo proletjet!
Kako ćete financirati put, hoćete li organizirati neku humanitarnu akciju za pomoć djeci?
Put sam već platio iz svog džepa, smještaj je toliko jeftin da je cijena smiješna, a djeci se uglavnom kupuju slatkiši. To je po par dolara dnevno, nama je to ništa, a djeci puno znači kad im stalno nešto donosiš.
Planiram još organizirati neku humanitarnu prodaju nakita u Dubrovniku i te donacije odnijeti osobno u Afriku jer ne vjerujem puno u velike organizacije s obzirom da ne znamo baš gdje ti novci na kraju završe, a kad ih ja donesem na lice mjesta - znam da je to baš za djecu. Poslao sam tom samostanu upit što djeci treba, pa su mi odgovorili da im treba odjeće i obuće i platnene torbe. To planiram prikupiti od ljudi po gradu jer dosta ljudi kupuje robu koju obuku samo par puta i više im ne treba. Mislio sam im ponijeti još i neke hrvatske suvenire… uglavnom planiram nositi kufer od oko 30 kila.
Kako na ovaj potez gledaju vaši roditelji, prijatelji, sugrađani? Uzevši u obzir da u gradu baš i nemamo puno volontera koji pomažu siromašnoj djeci…
Prvi put sam otišao s 15 godina sam u Englesku, i nakon toga svake godine putovao posvuda, pa su mi roditelji više navikli na to, iako im prvih par puta nije baš bilo svejedno. Ali, znaju da volim lutati po svijetu i pomagati drugima. To je jedno vrhunsko iskustvo, to se može ni objasniti jer za tu djecu se vežete, a i oni se vežu za vas. Teško se odvojiti od njih i tog mjesta. Uvijek je knedla u grlu na rastancima, a kad ulazite u ovo svake godine, volite negdje biti humanitarno i pomoći drugima jer točno znate kome pomažete i kome treba. Mi nikad u deset godina našega rada nismo potegnuli temu nacionalne osnove niti smo ljude dijelili na dobre i na loše jer smo znali zbog kojeg smo cilja tu. Nikad nije bilo nikakve vike o tome ni o ratu.
A što se tiče sugrađana… gledajte, u našem gradu, ako je malo previše sunca, ako puše vjetar, ako padne kiša, ljudi ne posjećuju ni kulturne događaje ni koncerte ni ništa drugo jer radije bi bili doma. Najvažnije je raditi od 8 do 16 sati i imati stalan posao, a ako treba nešto organizirati mimo toga, svi mašu rukama. Kad pođete u Italiju, tamo u jednom gradu ima oko 180 volontera koji se zauzmu za jedan događaj, a mi ih u Gradu imamo 8 i to stalno jedni te isti. Svi samo sjede za svojim laptopima, pričaju kako je amo, kako je tamo, a ništa nisu vidjeli, ni proputovali. Imaju totalno krivu predodžbu. Za kupit avionsku kartu, to je proces u Dubrovniku koji traje tri dana. Top destinacije su Zagreb i Split i to je plafon. Nama koji pođemo negdje na par mjeseci samo postavljaju pitanja – a kako ćeš tamo, gdje to ideš, kako ćeš se snaći? Pa svugdje se snađeš, gdje te god spuste, posebno ljudi s Balkana. Pitaš, odeš, snađeš se, upoznaš nekoga…
DAJANA BRZICA
facebook
facebook
facebook