Zoran Čegar jedna je od ratnih legendi Sarajeva. S policijskim specijalcima spriječio je da JNA zauzme glavni grad 1992. godine. Ranjen je u dva navrata, danas je zamjenik zapovjednika Federalne policije. Iako je cijeli rat bio na drugoj strani – Armija BiH – izričito tvrdi da RH nije bila agresor u BiH i da nije istina to što se stavlja na teret šestorici nekadašnjih dužnosnika Herceg-Bosne.
Kako ste doživjeli i kako komentirate presudu koja je izrečena u Haagu protiv šestorice dužnosnika Herceg-Bosne? - Nisam možda za to najbolja osoba, ali svjedočit ću o nekoliko stvari u kojima sam bio sudionik.
A što se to događalo? - Konkretno. U ovoj situaciji mene najviše boli što su u Haagu rekli i presudili da je Hrvatska bila agresor na BiH.
Zašto vas to boli?- Bio sam sudionik u vrijeme raspada Jugoslavije. Zemlja koja je, kako kažu, bila agresor na drugu državu među prvima je 1992. godine priznala tu zemlju na koju je, navodno, bila agresor. Prve granate i prvi zločini na Hrvatsku pali su iz BiH. Ispalili su ih ovi koji su nas sve klali, ubijali i sada se, imam osjećaj, moramo njima ispričavati što smo se branili. Meni nije jasno kako netko može reći da je Hrvatska bila agresor na BiH, a Srbija nije. To mi nikada neće biti jasno.
A što je onda istina?- Hrvatska je kao država pustila da preko njezina teritorija izbjegne više od milijun ljudi iz BiH za vrijeme rata. Čak 700 tisuća izbjeglica iz BiH bilo je smješteno u RH. Bili su siti i obučeni, a među njima bila je i moja obitelj. U Hrvatskoj je zbrinuto 15 tisuća ranjenika iz BiH. To jedna država agresor ne radi.
Kako ste doživjeli šestoricu osuđenih Hrvata u Haagu, neke ste i poznavali?! - Svu šestoricu osuđenika osobno poznajem. Oni nisu zarobljavani, nisu se skrivali ili bježali. Dragovoljno su otišli u Haag da dokažu nevinost. Opet kažem, neću komentirati i govoriti jesu li bili u zapovjednom lancu, ali jamčim da nitko od njih nikoga nije zaklao, da nitko nije silovao, da nitko nikoga nije ubio. Znam da nisu takvi tipovi ljudi.
Zanima me vaše mišljenje o generalu Praljku koji je počinio samoubojstvo. - Nisam imao puno kontakata s njim, ali… sjećam se jednog trenutka i, ponavljam, uopće ne ulazim u presudu. Išao je konvoj s hranom u Istočni Mostar i ekstremisti nisu dopustili prolazak. Pokojni general, ja sam to vidio, popeo se na prvo vozilo i rekao: “Vozi”. Ja sam bio tu. I proveo je konvoj u Istočni Mostar. E, sada vi meni recite rade li to ratni zločinci? Nađite mi jednog svjedoka koji može potvrditi da je netko od tih ljudi u tome udruženom zločinačkom pothvatu ubio, silovao... Ja sam bio zapovjednik i nisam mogao znati što je netko radio u pozadini.
Neće vam biti ugodno kada ovaj intervju izađe u javnost?! - Stojim iza ovih tvrdnji i znam da ću zbog ovog intervjua imati problema. Ali ja se njih ne bojim. Nas i u policiji, politici vode ljudi koji su 1992. prvi digli ruke i predali se četnicima.
Vratimo se ulozi RH u posljednjem ratu. Jedan ste od heroja rata u Sarajevu, sudjelovali ste u najpresudnijim bitkama za obranu grada. Koliko je RH zaslužna za tu obranu? - Bio sam ranjen drugi put i izišao sam maskiran u svećenika. Došao sam u Mostar u kojem sam zbrinut, a nakon toga u Zagreb, u kojem su me zbrinuli u KBC-u Sestara milosrdnica. Jedan dan krajem 1992. preko nekih veza organizirali smo sastanak s pokojnim ministrom Šuškom. Na tom sastanku bio je i ministar obrane BiH Jerko Doko, general Ivan Čermak, Ante Roso, Ante Gotovina, moja malenkost i Dunja Zloić. Ministar Šušak pitao me: “Zapovjedniče, što vama treba?” Odgovorio sam da me zanimaju samo povratak u Sarajevo i deblokada grada te objasnio da mi nemamo ništa.
Je li se tada spominjala uloga Bošnjaka i Hrvata, odnos dviju strana i kakvi su bili komentari? - Nitko nije rekao ružnu riječ. Ja sam rekao da je jako malo Hrvata katolika ostalo u Sarajevu, a ministar Šušak rekao je: “Nema to veze tko je tko, ostali su ljudi”. Nakon toga rekao je generalu Čermaku: “Ivane, uzet ćeš momka, ići ćete tamo kamo treba, dajte mu sve u što on upre prstom. Je l’ jasno?” Dobili smo dva puna tegljača vojne opreme zolja, OSA, ciganki, pušaka, snajpera RPG-ova, granata, mina, bombi... Nažalost, znam čak i da je dio tog oružja prodan, nekima od tih pušaka ubijeni su svećenici u Fojnici i kod Konjica. Ali, pustimo sada to, ponovno pitam može li takva država biti agresor?
Da, to se pitaju svi. Čini se da se drugi boje reći to što vi govorite?! - Znate tko je bio Mate Šarlija Daidža (Nijaz Batlak – bivši časnik HV-a i HVO-a). On je sve kampove vojne obuke organizirao u Hrvatskoj, svi logistički centri za BiH bili su u RH. Hoće li sve to dopustiti “zemlja agresor”? Naravno da neće!
Iznimno emotivno nastupate. Zašto ste sada odlučili ovako jasno progovoriti? - Zato što sam imao infarkt. Sve me ovo jako potreslo.
Izvor:
Večernji list