Upravo takva iskrenost iz koje proizlazi nenametljivost svojstvena onima ostvarenima u svojoj struci sastavni je dio osobnosti ovog dokumentarnog fotografa i snimatelja koji neumorno traga za konfliktima, sukobima i malim ljudskim pričama.
Iz ratne Sirije se vratio u petom mjesecu, u međuvremenu je uvršten među 24 najbolja putujuća fotografa na svijetu, a za Portal Oko više je kazao o svom fotografskom pozivu, počecima i onim što ga čitavo vrijeme nagoni na - fotoreporterska lutanja.
'Sam sam sebi dosadan, ne moraš mi slati ovaj tekst na autorizaciju', kazao je u svom stilu na početku razgovora. I uistinu, Zoran Marinović trenutno je tražena 'roba', kako je i sam istaknuo, 'ljudi se vole suživljavati s ratnim fotografima'. Razlog zašto je baš fotografija kod Marinovića jednostavna, ali prepuna emocija.
'FOTOAPARAT TE MOŽE ODVESTI NA NAJBOLJA I NAJGORA MJESTA'
- Na vrijeme sam imao fotoaparat. Srećom, radio sam u zlatno doba novinarstva kad nije bilo copy-pastea i 'skidanja' fotografija već je zaista sve imalo smisla. Jednostavno me put odveo na nešto što me zanimalo. Život je kao plima i oseka - nanese te i vrati - rekao je Marinović, prisjetivši se i svog prvog opasnog terena.
- Bilo je to u Sierra Leoneu 1998. godine kada je vladao oružani sukob izmedu Vlade i gerilskog pokreta. Od onda, sve je to jedna nit koja teče. Kroz fotografiju sam imao priliku upoznati se sa svim stranama ljudske zbilje i strahote. To mi je odvojeni život od ovog u Dubrovniku. Zato, Dubrovnik je uvijek jedna priča, a posao od prije mjesec dana je potpuno drukčije. Trudim se da mi se ta dva svijeta ne miješaju i tako funkcioniram - rekao je.
Što se tiče fotoreporterstva, dodaje kako 'aparat traga za ekstremnim emocijama'.
- To je beskrajna potreba. Cilj je nadati se da će potraga završiti dobro i da nećeš biti u krivom trenutku na krivom mjestu. Moraš se znati nositi s onim što će se dogoditi, fotoaparat te može odvesti na najgora i najbolja mjesta. Od opuštajućih santi leda na Antarktiku do djevojčica u Kongu koje ubijaju pod optužbom da su vještice - objasnio je.
Opasne situacije su svakodnevica posla. U fizičkom smislu svakako, no i u onom emocionalnom...
- Samim tim što si na prvoj liniji fronte opasnost je prisutna. Primjerice, najveći problem kod odlaska u Siriju je sam stres, a ne toliko neposredna opasnost. Svakodnevna puškaranja i sukobi su prisutni, mrtvih ima svaki dan... Odlazak u Siriju se ne može povezati sa sigurnošću. Radim već 15 godina ovaj posao i mogu pokušati predvidjeti na kojim mjestima ne želim biti. Sirija je rat s najvećim brojem poginulih novinara nakon Drugog svjetskog rata i ujedno je i primjer u kojem nitko nije dobar i svi jednako mogu biti loši. No, smatram da se mogu nositi s tim što radim, to mi je izazov i moje zanimanje koje sam odabrao - naveo je Marinović.
POVRATAK IZ SIRIJE KOMPLICIRANIJI OD ODLASKA
Više je kazao o detaljima samog odlaska i putovanja u Siriju.
- Mnogi to zamišljaju kao avanturu, ali to nije tako. Kad bi netko išao tamo čisto avanturistički moram reći kako bi bio glup. Novinarski put je sljedeći - dolazi se tako što se dobije novinarska viza u Beču, kontakti su u Beirutu koji te prebace preko granice u Damask. To je jedna opcija i riječ je o strani sirijskog predsjednik Bashar al-Assada. Drugi putevi su porozniji, idu preko Turske i vode na stranu ISIS-a, Free Syria Armya i ostalih. Zapravo sve ovisi za što se čovjek odluči jer Sirija zista nudi široku paletu policije i vojske. Put prema tamo može biti jako jednostavan, ali zato je povratak malo kompliciraniji - objasnio je.
- Assadova strana je režimska, kontolirana je kao neki socijalistički sistem. Tu postoje sve moguće informativne i obavještajne kontrole. Samim tim meni je po tome bila zanimljiva kao priča. Dok se radi uvijek je s tobom netko tko pazi što ćeš snimiti i pazi da se ne snimi nešto što ne odgovara. Sve mora ići preko njih. No, najbolje fotografije dolaze sa strane koju kontrolira Free Syrian Army zato što je tamo kaos i rasulo. S određenom količinom novca može se kupiti svaka fotka i priča. Assadova strana je režimska i nastoji pokazati svoju stranu priče najbolje što može i na jedan način tako te kontroliraju. To je ipak u jednu ruku ograničavanje novinarske slobode. Možda ta strana djeluje sigurnije, ali teško je govoriti o sigurnosti u Siriji jer ginu svi svugdje.
NIKAD NE BI MOGAO BITI DIO REDAKCIJE
Inače, on je freelancer. No, ističe kako to u njegovom slučaju nije toliko jednostavno.
- Ne radim za nikoga i samim tim sam freelancer, ali uvijek osmislim priču, ponudim je nekom, sklopimo ugovor i onda idem raditi. Prednosti su jer sam slobodan raditi što hoću i kad hoću pa me nekad ta sloboda odnese svugdje - pojasnio je, dodavši kako ponekad mora raditi i komercijalne poslove.
- Oni mi se toliko i ne sviđaju, ali moram zaraditi novac. Problem freelancea je što ne možeš uvijek biti u pogonu. Odradiš nešto i onda ne možeš idući mjesec isto to napraviti. No, unatoč tome nikad ne bi pristao biti dio neke redakcije jer to ubija strast i 90 posto vremena je puka birokracija od 'guglanja', skidanja sadržaja s interneta, pregledavanja i prepisivanja - njegovo je mišljenje.
Inače, trenutno planira radi na temi virgina u Albaniji. Odnosno, fenomenu kada žena u društvu preuzme ulogu muškarca.
- Ne moraš uvijek ići u Afriku kako bi pronašao egzotiku. Ona nam je tu pred nosom. Valjda 90 posto ljudi u Hrvatskoj nema pojma o tome, a nije niti 500 kilometara odavde - dodaje on.
Za Portal Oko progovorio je i o međuljudskim odnosima s kolegama fotografima.
- Nadmetanje je uvijek izraženo. U nekoj birtiji se ponekad po noći svi družimo, no svatko pokušava posao napraviti najbolje i po mogućnosti da to drugi nemaju. Mali je to krug ljudi, svi slijede istu priču i besmisleno bi bilo da deset agencija objavi istu fotografiju. Kolegijalnost je danas puno manja nego što je bila prije 15 godina. Dolaze hrpe mlađih kolega s minimalnom opremom koju je digitalni svijet omogućio i pokušavaju po bilo koju cijenu proslaviti se - ustvrdio je Zoran Marinović, napomenuvši kako nažalost mnogi od njih to plaćaju svojom glavom.
DIGITALIZACIJA FOTOGRAFIJE JE UBILA ROMANTIKU
Kazao je i svoje mišljenje o tome koliko su društvene mreže promijenile fotografiju.
- Moj put je taj da fotografije na društvenim mrežama objavim tek na kraju. Dakle, kad one apsolutno budu 'prožvakane', tj. već otkupljene, viđene i emitirane. Kada su na Facebooku ne brinu me jer su odradile svoj životni ciklus - ističe te dodaje kako smatra da su 'fotografija i novinarstvo postali nedovoljno cijenjeno zanimanje'.
- Ne ljutim se kad vidim ako mi je netko uzeo fotografiju. One najbolje za koje sam i išao na put neću staviti na mjesto dostupno svima - precizirao je Marinović, više kazavši i o tome koliko je tehnologija promijenila fotografiju.
Vjeruje kako je na neki način ubila romantiku.
- Dolaskom digitalizacije kompletna romantika ovog zanimanja je ubijena. Nestankom papira i kulture čitanja novina to je definitivno postalo zanimanje koje je prošlost. U jednu ruku je gore jer je Sirija primjer kako je poginulo 150 novinara jer klinci nabave dostupne jeftine aparate od par tisuća kuna i jefine aviokarte. Tim putem se lako može postati ratni fotograf. Mediji plaćaju jako malo, skoro pa nikako. Primjer je kolegice iz Italije koja je za jednu reportažu dobijala 50-60 dolara. Ja sam ipak starija generacija i nismo to morali raditi. Kada sam radio za Jutarnji list i išao u Afganistan honorari su bili jako lijepi i svi troškovi pokriveni što je tad imalo smisla jer su fotografije živjele, a sad žive samo jedan klik mišem. Cijeli svijet se mijenja. Tehnički je jednostavnije, ali problema uvijek ima - objasnio je Marinović, naglasivši kako 'cijeli ovaj posao ljudima izgleda puno egzotičnije i privlačnije nego što jeste'.
ODLASCI U KOMERCIJALNE POSLOVE NE PADAJU MU TEŠKO
Dodao je kako mu se nakon posla 'super vratiti se u dubrovačku svakodnevicu'.
- Tada radim komercijalnije stvari. Meni je to odlično jer rijetko radim te stvari, primjerice portrete pjevača. Volim to raditi jer je rijetko i ponekad fotografiram hranu. Možda to volim raditi baš zato što je rijetko. Kad bi svaki dan bio takav sigurno ne bih mogao. Ovako me opušta nakon svega pa mogu reći da mi odlasci u komercijalne poslove ne padaju teško - riječi su Zorana Marinovića.
Za kraj, upitali smo ga je li ima žena fotoreporterki na ratištu.
- Ima i te žene nose najveću romantiku rata. Potpuno su ravnopravne muškarcima i možda im je ponekad lakše. Recimo, Afganistan je primjer najbolje gdje fotografkinje mogu puno lakše raditi nego muškarci jer muškarac ne smije slikati afganistansku ženu. To je baš vrlo poseban trenutak. Možda im je malo fizički teže. Sad je takvo vrijeme da je to posao gdje spolovi nisu bitni - zaključio je Zoran Marinović, preciziravši da je i na tom polju, kao i u fotografiji općenito, 'bitan samo senzibilitet i snaga da se dogura do kraja'.