"Iako mi je teško odoljeti sirenskom zovu prpošnog stila ( s vidljivim kriptolirizmom ) Miljenka Jergovića, odlučila sam slijediti Antistenovu klasičnu stilsku trijadu i to onu treću odrednicu, koja se odnosi na visoki stil. Ozbiljnost teme, kao i napisane riječi, teške i grube, zahtijevaju drugačiji diskurs, jer kako kaže kinik Antisten:“ Jaki osjećaji i duboke misli impliciraju poseban izričaj.“
Dr.sc. Ana Dalmatin stupanj doktora znanosti stekla je iz znanstvenog područja humanističkih znanosti, znanstvenoga polja filologije, znanstvene grane kroatistike
Gospodin je Miljenko Jergović, u svojoj kolumni u Jutarnjem listu (19.I. 2013.) pod naslovom
„Antun Maračić Prognanik“, između ostaloga napisao da je na mjesto bivšega ravnatelja Umjetničke galerije u Dubrovniku došlo Ništa. Označeno ili sadržaj jezičnoga znaka Ništa nužno asocira na Sartreove filozofsko djelo „Bitak i ništa“, s podnaslovom „O fenomenološkoj ontologiji“. Sartreova ontologija upućuje na dvije vrste bitka: bitak po sebi i bitak za sebe. Bitak po sebi je cjelokupni bitak osim čovjeka, ono materijalno, masivno, gnjecavo, nivelirajuće u stalnom nastojanju da sve obuhvati i uklopi u sebe. Bitak za sebe je egzistencija, svjesna ljudska opstojnost koja predstavlja nešto u svijetu, pa i sam svijet. Egzistencija je individualna, jednokratna i neponovljiva; ona osebujnošću svog opstanka označuje samu sebe. Čovjek nema egzistenciju, nego jest egzistencija. Prema tome nijedno ljudsko biće ne može biti Ništa, pa ni gospođa
Vesna Delić – Gozze, nova ravnateljica Umjetničke galerije u Dubrovniku.Distinkcija između vještine i znanja ukazuje da se vještina odnosi na pojedinačno i praktično, a znanje na teoretsko-spekulativno i opće. Formalna naobrazba gospođe Vesne Delić – Gozze (gimnazija u Dubrovniku, Filozofski fakultet u Zagrebu, magisterij ), pretpostavlja pravo znanje, dok su „svaštarije“ i improvizacije, eventualna, trenutačna „lucida intervalla“ i u spoznajno-vrijednosnom smislu su neusporedive sa znanjem i visokom umjetnošću „koja oponašajući konkretno oponaša nešto općenito, prikazuje cjelovitost i totalnost ljudskog duševnog i društvenog života.“ ( Danko Grlić, Estetika. ).
Panegirički pristup i estetsko apsolutiziranje dugogodišnjeg snimanja jednog jedinog motiva – otoka Lokruma, najvjerojatnije ima estetsko uporište kad je riječ o umjetničkoj fotografiji, koja je, izgleda, uža specijalnost gospodina Maračića. Međutim, ovaj fenomen neodoljivo podsjeća na slikara Titorellija u Kafkinom romanu „Proces“. On u stanju presahnuća slikarske inspiracije, pritisnut magmom sudsko-birokratskog aparata ( s time da je i sam u službi toga istog aparata), iz dana u dan slika pustopoljine s dva kržljava stabla i suncem na zalasku. Fatalni završetak trećeg mandata bivšeg ravnatelja Maračića upravo je pokrenuo cijeli jedan aparat – udruge, organizacije, institucije, televiziju koja se vehementno oglasila, jednim, gotovo, filmskim uratkom u kojem je u potpunosti zapostavljena kultura dijaloga, tj. pravo drugoga da govori. Ukalkulirati drugoga kao objekt, kao degradiranu suprotnost u određeni projekt, znači negirati Hegelovu duh urbaniteta, koji drugome priznaje nezavisnost misli i slobodu uvjerenja, koji drugoga čovjeka poštuje kao ličnost.
S obzirom na burna i brojna reagiranja, izgleda da taj kraj mandata, za gospodina Maračića i druge, predstavlja kozmičku dramu. Za samosvojnog pojedinca bi to, zapravo, trebao biti trenutak metafizičke sreće, konačno oslobođenje od „duboke hrvatske provincije, dolje na jugu“, nova životna pustolovina koja će pokrenuti čamom nagrizene intelektualne i estetske potencijale, koja će mu omogućiti da se riješi jednog te istog motiva – ukletog otoka na kraju svijeta. Ovidijevska tuga progonstva mogla bi iznjedriti, ako ne „Epistulae ex Ponto“, onda barem jednu „Elegiju o pustošenju Umjetničke galerije grada Dubrovnika“, a u naš Grad bi uskoro mogla biti odaslana iz zagrebačke Skitije.
Za gospodina Jergovića Dubrovnik je „duboka hrvatska provincija“ negdje na margini civilizacije, što bi se gledajući iz današnje perspektive, s obzirom na duhovnu situaciju našega doba, djelomično moglo i prihvatiti. Međutim, u sveukupnosti svoga postojanja i značenja, posebno kad je riječ o književnosti ( renesansa i barok), Dubrovnik je jedna od najvećih civilizacijskih vrijednosti hrvatskog i slavenskog kulturnog univerzuma.
Što se tiče prezimena Gozze i relativiziranja njegova značenja, obvezna sam napisati. Kao Konavoka po podrijetlu, rođenju i pripadnosti, sretna sam što sam se rodila u sjeni dvora u kojemu je stolovao Gundulić, u neposrednoj blizini samostana u kome se molio i čija ga je sakralnost, prema prof. Milanu Ratkoviću, nadahnjivala dok je pisao „Suze sina razmetnoga“. Obitelj Gozze ( Gučetić ) je pripadala istom društvenom staležu kojem je pripadao i Ivan Gundulić, dakle dubrovačkoj vlasteli, koja je svojom mudrošću, diplomatskim umijećem i tolerancijom stvarala i uzdizala Republiku. Bez obzira na bune i klasnu diferencijaciju, što je svojstveno feudalizmu kao društvenom poretku, Dubrovčani su Konavljanima donijeli uljudbu i uveli ih u zapadnoeuropski kulturni krug.
Valorizacija ljudi i događaja s partikularnih pozicija, spoznaja koja ne sagledava svijet u totalitetu, impresionistički pristupi koji ne uvažavaju smisao cjeline, dovode do pogrešnih zaključaka i krivih prosudbi. Stoik Zenon je govorio da su afekti nerazumni, protuprirodni duševni pokreti koji se opiru umu, a predstavljaju nagonsku i praktičnu stranu ljudske prirode.
Za više prirode, za ljude osebujna i plemenita duha, za one koji razumiju velike humanističke ideje i životne teškoće mogu predstavljati neslućene mogućnosti – kontemplativan, analitičan čin nekog novog stvaranja, kao i oslobađanje od afekata, što vodi produbljivanju egzistencijalnog trenutka i „lijepom tijeku života“."