U Zagrebu, 25. ožujka 2015.
PortalOko
n/r Ivica Granić Glavni urednik
Cijenjeni
s obzirom da redovito pratimo objave na stranicama Vašeg cijenjenog portala, ostali smo više nego iznenađeni činjenicom da ste u proteklih nekoliko dana objavljivali tekstove i razgovore koji problematiziraju osnivanje Antifašističke lige Republike Hrvatske a da u niti jednom trenutku vašim čitateljima niste ponudili osnovne informacije i ključne naglaske s Osnivačke skupštine, što bi valjda trebao biti osnovni novinarsko urednički standard svake redakcije koja želi biti medij.
Po vama je valjda bila dovoljna informacija o tome da je "Antifašističke lige RH održana, s početkom u 10 sati u Starogradskoj vijećnici na Gornjem gradu u Zagrebu", a sve ostalo u vezi Lige problematizirate prenoseći komentare s drugih portala ili pak razgovorajući sa sugovornicima koji s vrijednostima Lige i ljudskim pravima općenito nemaju nikakvih dodirnih točaka.
Sve je to naravno legitimno, nije nam namjera uređivati vaš cijenjeni portal ali minum medijske pristojnosti je valjda nalagao da prenesete vijest koju je o skupu objavila HINA ili sama Antifašistička liga u priopćenju proslijeđenom medijima sat vremena nakon završetka skupa.
Zbog svega toga, želeći prije svega vjerodostjno, činjenično informirati vaše čitatelje, pozivamo Vas da u skladu sa Zakonom o medijima, pozivajući se na odredbe sadržane u člancima 56., 57. i 58., objavite odgovor, priopćenje Antifašističke lige Republike Hrvatske u cijelosti, koje potpisuje njen predsjednik Zoran Pusić, s istom opremom i na istom dijelu portala, kao što je to bio slučaj pri objavi tekstova.
Priopćenje / Zoran Pusić, predsjednik Antifašističke lige Republike Hrvatske /
Svečanom sjednicom, koja je 21. ožujka 2015., održana u zagrebačkoj Starogradskoj vijećnici, službeno je osnovana Antifašistička liga Republike Hrvatske.
AFL Republike Hrvatske zamišljena je kao asocijacija nevladinih organizacija i građana koji nisu nužno članovi ni jedne udruge. Interesi i područje djelovanja tih građana i tih udruga općenito su različiti. Oni pristupaju AFL-u ili podržavaju rad AFL-a po jednoj zajedničkoj osnovi: dijele zabrinutost razvojem događaja u Hrvatskoj gdje se javno potiranje nekih od temeljnih etičkih vrijednosti pristojnog demokratskog društva ponovo nameće kao legitimna politička opcija. Drugim riječima, osnovno programsko načelo AFL-a je da danas i ovdje, treba javnim angažmanom stati u obranu onih vrijednosti u čijoj obrani je antifašizam i nastao.
Ono što čini antifašizam aktualnim danas, društveno je okruženje u kojem se javno poricanje nekih od temeljnih etičkih vrijednosti pristojnog demokratskog društva ponovo nameće kao legitimna, dapače demokratska, politička opcija. U kojem se protiv političkih neistomišljenika, manje-više neuvijeno zaziva fizičko nasilje i u kojem nije više pitanje da li će do takvog nasilja doći, nego kada. I to nakon trinaestak godina sporih, ali pozitivnih promjena u smislu prihvaćanja etičkih normi koje čine jedno društvo pristojnim.
Kroz potiranje tih vrijednosti hrvatsko društvo je već prolazilo, periodično, tokom devedesetih, prije, za vrijeme i poslije zadnjeg rata. Od relativizacije ustaških zločina i samim time zločinačke ideologije koja je zločinima vodila, do javne demonstracije etničke isključivosti i progona ljudi zbog njihove etničke pripadnosti, od teritorijalnih pretenzija i zloupotrebe hrvatskog naroda u drugoj državi do pristranog pravosuđa i policije koji ne brane građane od uniformiranih nasilnika kad ih izbacuju iz stanova i pljačkaju, ili od svima poznatih terorista koji dižu nepodobnima kuće u zrak, od zagovaranja i provedbe "etničkog čišćenja" do zataškavanja i neprocesuiranja ratnih zločina. Da spomenem samo neke od činjenica, dok se to još sudski ne kažnjava.
Rad nevladinih organizacija za zaštitu ljudskih prava bio je, tokom devedesetih, uglavnom određen suprotstavljanjem takvim postupcima i pokušajima da se njihove pogubne posljedice saniraju. S iznimkom, možda, dugogodišnjeg zalaganja za vraćanje imena Trgu žrtava fašizma i suprotstavljanja slavljenju ustaških ratnih zločinaca, mi nismo naše aktivnosti doživljavali kao nešto što ima direktne veze s antifašizmom. Međutim, obrana temeljnih ljudskih prava zapravo jest antifašizam, i ujedno antitotalitarizam. Sve totalitarizme karakterizira prezir prema individualnim ljudskim pravima na teorijskom nivou i njihovo kršenje u praksi. Naravno, postojale su velike i suštinske razlike u rigidnosti te prakse od jednog do drugog totalitarizma.
Zašto onda govoriti o antifašističkoj, a ne o antitotalitarističkoj ligi? Pa mogli bismo. Ali u današnjoj Hrvatskoj i Europi prirodno je govoriti o antifašizmu, jer temeljne vrijednosti pristojnog demokratskog društva danas i ovdje ne ugrožavaju Crveni Kmeri ili staljinizam, čemu bi se jednako tako trebalo suprotstaviti, nego radikalne desne stranke koje imaju ideje, a pomalo i postupke, koji su bili karakteristični za fašizam i nacizam. Nije iznenađujuće da su zagovornici tih ideja ujedno i apologeti ustaštva u Hrvatskoj odnosno četništva u Srbiji.
U svojem članku Ur-Fascizm, Pra-fašizam, Umberto Eco navodi desetak početnih karakteristika fašizma (zapravo četrnaest, ali neke se preklapaju) koje, prema Ecu, trebaju biti signal za uzbunu kad se pojave i prepoznaju, jer svaka od njih potencijalno služi kao osnova oko koje se fašizam može "kristalizirati".
Jedna od njih je antiintelektualizam, gdje je poticanje kritičkog mišljenja krajnje sumnjivo kao izdaja tradicionalnih vrijednosti, a kultura dobra samo dok promovira nacionalizam i nacionalističko-povijesne mitove.
Druga je potreba za neprijateljem, jer tek kroz postojanje neprijatelja nacionalisti ostvaruju pravi, isključivi, nacionalni identitet. Idealni neprijatelj je onaj koji se može identificirati i kao unutrašnji i kao vanjski; takvim stavovima rasizam, šovinizam i ksenofobija prirodan su izbor.
Zatim antiindividualizam i kult naroda i vođe - oca nacije, kome dugujemo poslušnost, a on nas oslobađa odgovornosti vezano za samostalno donošenje odluka.
O bitnim i upozoravajućim karakteristikama fašizma postoji u Hrvatskoj danas prilična zbrka i neznanje. Povijesni revizionizam, gdje se povijest predaje kao mit i orvelovski prekraja u skladu s ideološkim potrebama trenutačne politike, ima za posljedicu da su čitave generacije uskraćene za dragocijena iskustva prethodnih generacija. Što obično znači da ne mogu naučiti iz tih iskustava, nego ih moraju ponoviti na vlastitoj koži. Antifašizam koji je vezan za NOB, koji se zajedno sa svojim nosiocima sustavno briše iz sjećanja, predstavlja važan i, možda, najsvjetliji dio hrvatske povijesti. Jer oni koji su ustali i organizirali ustanak protiv fašizma kad je on u svojoj okrutnosti dosegao apsolutno zlo, kad je izgledao nepobjediv, a izgledi u borbi s njim nikakvi, zaslužuju najdublje poštovanje.
Ideje i praksa koje su u prvoj polovici 20. stoljeća nazvane skupnom imenicom fašizam nisu nešto s čim se raskrstilo prije sedamdeset godina. Danas u Hrvatskoj vidimo pokušaje stvaranja stranačkih vojski čiji jedini cilj može biti nasilje nad političkim neistomišljenicima, događaju se fizički napadi na homoseksualce i na Rome i sve je to praćeno jačanjem stranaka i pokreta koji svoju političku snagu crpu iz širenja netrpeljivosti prema "drugim i drugačijim". Ideje koje su se u prvoj polovici dvadesetog stoljeća demonstrirale kao fašizam i nacizam, čiji nositelji su došli na vlast u Italiji i Njemačkoj i uzrokovali goleme ljudske patnje i stradanja, nisu nastale, niti su nestale s tim pokretima. Te ideje i njihova dijabolična privlačnost za dio ljudi u svakoj državi, nisu samo relikti prošlosti nego suvremena i, trebala bi biti, vrlo zabrinjavajuća pojava.
Iz povijesti se zna da pokreti naslonjeni na te ideje prosperiraju na ekonomskim krizama, visokoj nezaposlenosti, besperspektivnosti i općim razočarnjem u neefikasnost demokracije, na militarizaciji društva... U Hrvatskoj je, za sada, još na djelu klasični obrazac poticanja netrpeljivosti prema manjinama, ali u razvijenim demokratskim zemljama EU-a radikalno desne stranke jačaju na strahu od imigranata i ksenofobiji. Kao da i stare članice EU-a gube imunitet na tu opaku društvenu bolest koji su imale u doba kad su pristupile izgradnji EU-a na vrijednostima u čijoj obrani je antifašizam nastao i koje je antifašistička koalicija u Drugom svjetskom ratu, uz ogromne žrtve, jedva uspjela obraniti.
Takvo stanje stvari prirodno određuje da temeljno programsko načelo Antifašističke lige treba biti javno zalaganje za vrijednosti u čijoj obrani je
antifašizam i nastao, dok ih je još moguće obraniti argumentima.
Lijep pozdrav i mnogo uspjeha u daljnjem radu!
ANTIFAŠISTIČKA LIGA REPUBLIKE HRVATSKE