Jose Pinera, ekonomist svjetskoga glasa u razgovoru za jedan hrvatski dnevni list prije dva je mjeseca izjavio kako ga je doslovce "zgranulo što mirovinci (Mirovinski fondovi u RH o kojima će ovisiti naša mirovina u budućnosti nap. a.) čak 72 posto svoje imovine drže u obveznicima RH, dakle u 'smeću'."
Poznata je stvar da su domaći obvezni mirovinski fondovi (što proizlazi iz Hanfinih podataka), od početka krize u Hrvatskoj dramatično povećali svoja ulaganja u hrvatske državne obveznice. Prema zadnjim podatcima, obvezni mirovinski fondovi su u hrvatske obveznice uložili više od 45 milijardi kuna. Točnije, uložili su novac hrvatskih građana u 'smeće', budući da sve ključne rejtinške agencije - Moody's, Standard&Poor i Fitch - hrvatske obveznice tretiraju ispod investicijske razine, odnosno imaju status "smeća" (junk bonds).
Vrlo je neobično za fondove koji bi trebali imati iznimno opreznu politiku ulaganja da imaju toliko velik postotak izloženosti u vrijednosnom papiru koji ima status "smeća". U slučaju da Hrvatska upadne u dublje fiskalne probleme, moguće je dalje rušenje vrijednosti hrvatskih obveznica zbog pogoršanja rejtinga. Može doći i do bankrota zemlje, a u tom bi slučaju veći dio ulaganja građana u mirovinske fondove bio ugrožen, baš kao i ulaganja svih drugih kupaca hrvatskih obveznica.
Iako je zlatno pravilo investiranja da se ne smiju sva jaja smjestiti u istu košaru, od 2009. mirovinski fondovi u RH unatoč očiglednom pogoršanju ekonomske situacije u Hrvatskoj, povećavali ulaganja u hrvatske državne obveznice, umjesto da su ga smanjivali.
Milanovićev kum
Nije teško zaključiti zašto su mirovinski fondovi morali zadovoljavati apetite države za financiranjem te što bi se dogodilo da su recimo odbili posuditi novac mirovinskih štediša ministarima financija. Primjerice, od početka ove godine građani su u fondove uplatili gotovo četiri milijarde kuna. Gruba matematika pokazuje da su fondovi gotovo sav novac koji su im mirovinski štediše uplaćivali od početka krize pretvarali uglavnom u hrvatske državne obveznice. S druge strane, u domaće dionice uloženo je tek 10 posto imovine, u inozemne dionice osam, a u strane državne obveznice tek jedan posto. Po tome ispada da su domaće obveznice najisplativije i najsigurnije?!
Jasno, da su se oduprli zovu državnih financijera, moglo se dogoditi da im vlada doslovce jednim aktom uzme svu imovinu iz drugoga stupa, što se često najavljivalo, posebno u zadnje vrijeme, ali to je zapravo bila samo jedna vrsta ucjene da učine ono što se od njih tražilo.
Jedan od razloga zašto mirovinci rade u korist bankrotirane države, a na štetu svojih korisnika je i u kumskim vezama. Naime, predsjednik Uprave najvećega domaćega Mirovinskoga fonda AZ je Dinko Novoselec, kum i najbolji prijatelj premijera Milanovića. Inače, taj matematičar po struci, sin dugogodišnje sutkinje Vrhovnoga suda RH Hajrije Novoselec, prije 2011. i dolaska svoga kuma na vlast zalagao se za intenzivniju privatizaciju, smanjivanje javnoga duga zbog prijetnje dužničkoga ropstva i liberalizaciju upravljanja fondovima. No, zadnjih je godina jednostavno nestao iz medija, ne daje izjave i intervjue jer sada je zaista teško objasniti na što su proteklih godina on i njegove kolege "potrošili" novac hrvatskih građana kako bi spasili Milanovićevu vlast od potpunoga kolapsa. A kako tek objasniti što će se dogoditi sa štednjom građana ako dođe do najcrnjeg scenarija.
Svi smo jednaki, samo su neki jednakiji
Poznata je stvar da su u Hrvatskoj svi jednaki pred zakonom, samo su neki ipak malo 'jednakiji'. Takav je upravo i spomenuti Dinko Novoselec.
Zahvaljujući činjenici da je na čelu fonda kojega su osnovali jedna od najvećih osiguravajućih kuća u Europi Allianz i najveća hrvatska banka - Zagrebačka banka, Novoselc je prije nekoliko godina došao na šalter banke i tražio stambeni kredit.
Iako je u to vrijeme prosječna kamatna stopa na stambene kredite u Hrvatskoj iznosila 6,08 posto ( u ZABI je 2008. bila točno 6,20 posto), da bi u 2009. skočila na 6,45 posto, a potom se do kraja 2010. spustila na 6,02, te do kraja prošle godine na 5,26 posto, Novoselec je službenici banke vjerojatno bio simpatičan pa mu je za kupnju jedne etaže u stambeno-poslovnoj zgradi u Kranjčevićevoj ulici dala 294 tisuće eura kredita (2,2 milijuna kuna) s kamatom od samo 4,3 posto. Primjerice, danas kada su kamate drastično pale najpovoljnija je kamata u ZABI 4,95 posto. Razlog za povoljniju kamatu je vjerojatno taj što sa svojom menadžerskom plaćom nije mogao plaćati veću ratu pa su mu "morali" sniziti kamatu. Tako oni rade sa svim klijentima (šalimo se naravno).
Siroče, taj kredit od 18 tisuća kuna mjesečne rate otplaćuje i danas i još će desetljeće i pol.
Na linku donosimo izvod iz zemljišnih knjiga koji potvrđuje kako to rade hrvatski menadžeri i kumovi.