Registracija plugova, drljača i motika?

Najnoviji namet je registracija  prskalica za poljoprivredne usjeve bez kojih seljaci ne mogu kupiti zaštitna sredstva za zaštitu poljoprivrednih kultura. Cijena baš i nije mala i iznosi 600 kuna, s time da  prskalica mora biti usklađena s nekim izmišljenim normama  i seljaci redovito moraju uložiti dodatna sredstva (ugraditi manometre i sl) da bi prošli „“tehnički pregled“.

Cijeli proces je organiziran samo s jednim ciljem da neka ustanova zaradi  pristojnu sumu novaca na račun ionako osiromašenih seljaka što ilustriramo primjerom da je poljoprivrednik  za prskalicu staru godinu dana, uveženu iz Njemačke morao  kupiti manometar jer kao  nije u skladu s EU standardima.

Hrvatska stranka prava postavlja pitanje što sa seljacima koji imaju registriran OPG a nemaju prskalice?  Na koji način će oni provoditi zaštitu  svojih kultura? Što je sa seljacima koji nemaju registriran OPG? Na koji način će oni  raditi na zaštiti svojih kultura?

Iz svega proizilazi da je ministarstvo poljoprivrede po tko zna koji put krenulo u neki projekt bez da ga je   pripremilo i napravilo simulacije kako će  to funkcionirati na terenu.

U svim ozbiljinim državama ozbiljni ljudi najprije testiraju projekte i tek onda  krenu u realizaciju istih. Slijedom rečenog pitamo ministra Jakovinu –  što je slijedeće? Registracija plugova, drljača,  i svih ostalih priključaka  koji se koriste  u poljoprivredi!? Dokle više?

ZAKON O PRAVIMA ŽRTAVA SEKSUALNOG NASILJA

Na sjednici Sabora održanoj 26. rujna  na dnevnom redu našao se  Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja u Domovinskom ratu kojeg je predstavio ministar branitelja Predrag Matić.

Hrvatska stranka prava  je već ranije upozorila Ministra Matića da je takav prijedlog Zakona  napad na Domovinski rat i da samo deklarativno štiti žrtvu, da njegovim donošenjem Zakon prešućuje tko je bio agresor, prešućuje neprijateljske logore i zatvore, ne navodi i ne imenuje tko je to bio neprijatelj niti navodi gdje su područja logora i zatvora u kojima su izvršeni ratni zločini seksualnog nasilja.

Zakon za posljedicu neće imati, kako to objašnjava Matić, promociju istine, reparaciju i garanciju neponavljanja zločina jer upravo nazivom Zakona kao i njegovim odredbama onemogućava promociju istine i ne navodi tko je vršio ratni zločin silovanja kao pripadnik neprijateljske vojske.

Upozorili smo Matića, da mjenja Zakon i naziv Zakona  jer isti zbog niza spornih odredbi  nije i ne može biti zakon kojima se želi osigurati reparacija niti zaštititi  žrtve seksualnog zločina. Zakonom  sredstva za repraraciju nisu osigurana, pa se žrtvu dovodi  da traži prava koja ovim zakonom nisu osigurana. Sredstva nisu osigurana niti postoje veteranski centri – stoga tvrdimo da  Zakon u ovom obliku samo deklarativno štiti žrtvu. Ovaj zakon od žrtve čini ponovo žrtvu.

HSP traži da se mijenja naslov „Zakona “ i da glasi: Zakon o pravima žrtava ratnog zločina seksualnog nasilja počinjenih za vrijeme agresije Srbije na Hrvatsku u razdoblju od 05.08.1990. do 30.06.1996. na području Hrvatske i za vrijeme zatočeništva na području izvan Hrvatske u neprijateljskim logorima i zatvorima koji su bili ustanovljeni u Srbiji i BIH.

ODGOVOR NA AGRESIJU

Zakon se ne može zvati Zakon o žrtvama seksualnog nasilja u Domovinskm ratu jer Domovinski rat je odgovor na agresiju stoga je ovakav naziv neprihvatljiv.  Silovanja kao zločin bio je potican od strane agresora za vrijeme Domovinskog rata, provođen planski i na području Hrvatske i na području izvan Hrvatske u logorima i zatvorima u kojima su mnogi  bili izloženi torturama tog zločina.  Nedefiniranjem agresora Matiću ne štitiš žrtve već agresora.

Ponavljamo da je žrtvama osim  osigurane  reparacije važno i da je počinitelj zločina kažnjen. Jedino u Hrvatskoj počinitelj zločina može raditi u državnim institucijama.  Ovaj  zakon ne daje garanciju žrtvama da će ostvarenje prava na novčanu reparaciju biti realizirano jer se ostvarenje tog prava  tek osigurava u trenutku kad to bude moguće,  s druge strane žrtve koje gledaju počinitelje kako se slobodno šeću-nisu zaštićene žrtve.

 PREPUCAVANJE S MOLOM

Nakon Sanaderova veleizdajničkog ustupanja većinskih upravljačkih prava Mađarima INA-a je strmoglavo krenula u provaliju. Zašto do danas nitko nije odgovarao za ne prodaju nego prepuštanje INA-a MOL-u, kompaniji koja je u to vrijeme bila slabija od INE. Tko je sve imao interes da prodaje hrvatsko srebro da bi sebi osigurao judine škude. Priče o strateškom partnerstvu i sl. bila je priča za javnost. Iza tog „strateškog partnerstva“ INA je obezvrijeđena.

Hrvatske građane uvjeravalo se od strane Vlade i vodstva INA-e da će rafinerije biti modernizirane i da će se u njih ložiti značajna sredstva. Gdje su ta sredstva? Gdje je modernizacija?

Tko u ovoj Državi uporno laže i dovodi je u glib. Dosta je prepucavanja s MOL-om, dosta više svih oni koji za svoje interese krčme strateški jednu od najvažnijih tvrtki.

Dosta je beskičmenjaka i harlekina na pozicijama vlasti. Ministar gospodarstva za sada je zaslužan samo za sudjelovanje na gay paradama – sve ostalo iznad toga je „viša matematika“. Zar nije sramota da se Sisak pretvara iz industrijskog grada u grad duhova.

Nije li bilo dosta razaranja ratom, a nakon njega razaranje je nastavljeno nesposobnošću i veleizdajom. Tko je to, bez srama, da gašenjem Rafinerije Sisak, dovodi više od 700 obitelji u beznađe hrvatske sadašnjosti i ostavlja ih bez egzistencije.

Ako do sada nije bilo u upravljanju INO-om mudrosti i razuma pitanje je ima li je sada. Od mogućeg regionalnog igraća u proizvodnji i prodaji nafte i naftnih derivata ostalo je samo prepucavanje i neizvjesnost. Koja je stvarna sudbina INA-e. Koja je sudbina radnika u Rafineriji Sisak? Koja je sudbina Grada Siska? Tko je dužan na to odgovoriti ako ne Vlada? /Napisali: Daniel Srb, Mirko Čondić i Tihomir Grdinić/