Ukoliko im je toliko bolje bilo u Jugoslaviji, kada Jutarnji list nije ni izlazio, ali zato jesu Nino Pavić, Mladen Pleše, Davor Butković, neka slobodno idu, ali neka naše vreće s novcem ostave u Hrvatskoj. Drugim riječima, neka traže porezne olakšice u Srbiji, neka od Dačića traže oprost dugova, a ne od režima koji je izabran voljom hrvatskog naroda, ali koji nema podršku tog istog naroda za ispisivanje bianco čekova medijskim tajkunima i ratnim kukavicama.
Naravno, govorimo o izložbi u Beogradu, točnije u beogradskoj Robnoj kući u kojoj je u jednoj malenoj sobici sažet dobar dio uspomena iz vremena bivše Jugoslavije. Jutarnji nije propustio priliku kako bi nam objasnio zašto je tamošnji narod masovno pohrlio u Robnu kuću, no, istodobno prešućuju da je tamošnji narod još masovnije pohitao bacati cvijeće na tenkove i kamione koji su kretali prema Vukovaru, kao i prema Ravnoj gori gdje se 'antifašist' Draža Mihailović divio njemačkoj vojnoj sili.Nikako, baš nikako, koliko od se narod trudio pokazati revolt prema takvim spodobama, neki ne razumiju da narod, a onda ni medijski paraziti, ne živi od Beograda, od uspomena na vrijeme zajedničke države, na vrijeme kada je navodno sve bilo puno lakše, kada su svi bili sretniji, iako to, naravno, nije istina, već isključivo od sadašnjosti i od tekovina koje su Hrvatskoj ostavili hrvatski branitelji koji su ovu državu stvorili kako bi u njoj beskrajne povlastice uživali medijski tajkuni i ratne kukavice, u kojoj je dragi gost zaista, i bez ostatka, zloglasni george Soros, koga prima čak i predsjednik Josipović, što je narod protumačio kao zahvalu predsjednika svom mentoru, mentoru koji je u Hrvatskoj stvorio vojsku kukavica i plaćenika, zombija koji su osramotili hrvatsko novinarstvo.
Kažu naši medijski iluzionisti da to što se svaki dan piše o Jugoslaviji nije nostalgija za Jugoslavijom već za boljim životom, što je, naravno, teška prevara. U Jugoslaviji se nije bolje živjelo nego danas, čak i kada sve 'pozitivne' stvari iz Jugoslavije izvučemo kako bi pronašli dobre strane Jugoslavije ostaje činjenica da se radilo o totalitarnom režimu, dakle, zločinačkom, u kome je jedan diktator bio doživotni vladar, u kome su likvidirani politički neistomišljenici. Ni ekonomska situacija nije bila bajna, osamdesetih godina prošlo stoljeća imali smo konstantne redukcije struje, nije bilo hrane, banana, kave, imali smo nestašicu goriva, imali smo bonove, vozili par - nepar, nismo imali novaca, plaće se bile mizerne, a kada smo imali u dućanima skoro ništa nije bilo za kupiti.Dakle, oni koji su nostalgični za Jugoslavijom mogu se razumjeti samo ukoliko se radi o nostalgiji za mladošću, kad je čovjek mlad sve mu izgleda ljepše i lakše, makar objektivno to ne odgovaralo istini, no, to je ljudski i u prirodi je čovjeka. Međutim kada nas mediji truju jugoslavenskom ideologijom onda je to dokaz da smo daleko od toga da bi bili demokratska država, posebno ukoliko se radi o medijima koji, kako smo rekli, žive na grbači hrvatskih građana.
Ne može narod biti sretan u državi u kojoj pojedinci ili veće skupine ljudi, budu ubijane samo zbog različito mišljenja ili zbog pjesme, nekad je i to bilo dovoljno da biste završili u kukuruzi. Nacistička država možda je bila sretna za neke, no, pakao smrti za druge, radi se o cijeni koju čovjek ne smije platiti kako bi jedni živjeli dobro, dok su poslušni, a drugi uopće ne bi postojali.