Iako najavljen kao “suđenje stoljeća”, sudski postupak koji je proteklog tjedna započeo pred Višim sudom u Podgorici, a u kojem je za pokušaj terorizma i stvaranje organizirane kriminalne grupe optuženo više lica iz Crne Gore, Srbije i Rusije, prekinut je nakon nepunog sata i odgođen za rujan.
Naime, odvjetnici obrane tražili su i pronašli pravni način da opstruiraju sudski proces u kojem je, pokraj dvojice lidera Demokratskog fronta – Andrije Mandića i Milana Kneževića – optuženo devet državljana Srbije, kao i dvojica Rusa koji su u bijegu.
“Odlaganje suđenja optuženima za planiranje terorizma na dan prošlogodišnjih parlamentarnih izbora početak je pobjede Demokratskog fronta (DF)”, izjavio je lider DF-a Andrija Mandić, ogorčeno dodajući da bi “crnogorski režim na optuženičku klupu očito najradije izveo sve Srbe”. Ostalo je nejasno zašto bi odgađanje procesa “svim Srbima”, posebno onima koji, po tvrdnjama te političke grupacije, nevini leže u crnogorskom zatvoru bila – pobjeda.
U međuvremenu je zamjenik pomoćnika državnog sekretara za Europu i Euroaziju Hoyt Brian Yee, govoreći o suđenju organizatorima pokušaja državnog udara u Crnoj Gori, upozorio da bi “svaku demokraciju trebalo zabrinuti rusko miješanje u Crnoj Gori”.
“Ako Rusija želi, a to dokazi pokazuju, ne samo da se miješa u izbore, već i da ruši demokratski izabranu vladu zemlje koja je nedavno postala članica NATO, onda bi i druge države na Balkanu trebalo da budu oprezne”, kazao je visoki američki uzvanik u intervjuu za VOA.
Jesu li zemlje regije u tom smislu zaista dovoljno oprezne? Kakve zaključke mogu izvući iz nedavnih događaja u Crnoj Gori, a kakve iz suđenja optuženima za pokušaj terorizma?“Opstruiranje sudskog postupka optuženima za pokušaj terorizma u Crnoj Gori samo je nastavak specijalnog rata drugim sredstvima koji Demokratski front, sa svojim formalnim i neformalnim partnerima, vodi još od ljeta 2015. Tada je, uz podršku Moskve, ova grupacija započela seriju nereda i demonstracija na ulicama Podgorice, zahtijevajući od vlasti da izađe u susret njihovim zahtjevima kojima se, naravno, nije moglo udovoljiti, budući da su oni u suprotnosti s nacionalnim interesima Crne Gore.
Ovdje prije svega mislim na zahtjeve da se odustane od članstva u NATO, da se proglase nevažećim odluke Vlade Crne Gore o priznavanju Kosova i o uvođenju sankcija Rusiji”, kaže Milorad Popović.
“Zavjera čelnika Demokratskog fronta, udruženih s određenim velikosrpskim krugovima i pripadnicima ruske službe sigurnosti, otkrivena je, srećom, uoči same realizacije, čime je spriječeno planirano krvoproliće. Plan je, inače, skovan na teritoriju države Srbije, a osmislila su ga dvojica optuženih visokopozicioniranih službenika ruske službe sigurnosti.
Na čelu terorističke grupe nalazio se umirovljeni general MUP-a Srbije Bratislav Dikić, čija je ekipa, preobučena u uniforme crnogorske policije, tog 16. listopada 2016, na dan održavanja redovnih parlamentarnih izbora, trebala ući u Skupštinu Crne Gore i da, tobože braneći mir, puca u okupljeni narod, u pristalice Demokratskog fronta koje su, kako je planirano, nekoliko minuta po zatvaranju birališta trebale se okupiti ispred parlamenta da proslave tobožnju pobjedu.
Na ovaj način bi se izazvala panika i konfuzija, a onda i opća tuča i krvoproliće. Zanimljivo je da je kampanja negiranja optužnice i difamiranja ličnosti specijalnog državnog tužitelja Milivoja Katnića započela doslovno prvog dana. Pored DF-a i ostalih prosrpskih stranaka, u toj sramnom poslu sudjeluje Socijaldemokratska partija (SDP) Ranka Krivokapića, pokret na čijem je čelu bio nekadašnji potpredsjednik crnogorske Vlade Žarko Rakčević, ovdašnji mediji, nevladin sektor, Srpska pravoslavna crkva, razni domaći i strani mešetari. Ova skupina danas je u neformalnom savezu.”
Kakvom neformalnom savezu?- U političkom i financijskom smislu. Moskva je direktni pokrovitelj neformalnog saveza o kojem govorim. Doduše, taj je savez već formaliziran u tri crnogorske primorske općine – u Budvi, Herceg Novom i Kotoru – gdje vlast, zajedno s Demokratskim frontom i još dvije ili tri prosrpske stranke, čine Krivokapićeve socijaldemokrate i nedavno formiran pokret URA, čiji su osnivači Žarko Rakčević i medijski koncern 'Vijesti'.
Iako je stranka doskorašnjeg šefa parlamenta Ranka Krivokapića punih osamnaest godina bila dio crnogorske vladajuće koalicije, na čijem je čelu Milo Đukanović, ti su ljudi danas najveći kritičari i politički protivnici onih s kojima su do jučer vladali. I ne samo to!
Na osnovu kontroverznog svjedočenja Ranka Krivokapića, sud je nedavno oslobodio lidere DF-a, četničkog vojvodu Andriju Mandića i njegovog potpredsjednika Slavena Radunovića, optužene da su u studenom 2015. predvodili nasilne demonstracije u Podgorici.
Iako je sva domaća i strana javnost imala priliku da vidi maskirane demonstrante koji su, s Molotovljevim koktelima u rukama, silom pokušali da uđu u zgradu parlamenta, sud je njihovim političkim vođama, oslanjajući se na Krivokapićev iskaz, izrekao oslobađajuću presudu.
Najzad, ne zaboravite da je Krivokapić, igrajući svoje igrice, političku grupaciju koja je svoje bošnjačke i albanske kolege iz parlamenta brutalno vrijeđala i nazivala ih najpogrdnijim imenima, nazvao – “uglednim parlamentarcima”.
Što je s medijima? Kako je uopće došlo do toga da u pokušaju obaranja optužnice tužitelja Katnića sudjeluju mediji i nevladine organizacije koje su do skoro afirmirali drugačije, europske vrijednosti?- Riječ je o sindromu nezrelog, podijeljenog, siromašnog društva, u kojem sudionici javnog života nisu u stanju razlikovati nacionalne interese od osobnih netrpeljivosti i animoziteta. Na dan hapšenja srpskog policijskog generala Dikića, optuženog da je vođa terorističke grupe, Vijesti, Dan, Monitor, ali i Javni servis RTCG, što je nezabilježeno u svijetu, krenuli su u akciju negiranja optužnice.
“Tko su navodni teroristi? Kako to da su vodoinstalateri, šusteri, krojači krenuli u rušenje države Crne Gore i u likvidaciju premijera Mila Đukanovića”, čudilo se tih dana čuveno crnogorsko istraživačko novinarstvo, uvjereno, valjda, da se za tu vrstu “finih poslova” obično angažiraju intelektualci, pisci i akademici.
Ako bismo pratili tu izvrnutu logiku crnogorske “nezavisne” štampe, morali bismo se zapitati kako to da su atentat na srpskog premijera Zorana Đinđića, ili ubojstvo nekadašnjeg predsjednika Predsjedništva Srbije Ivana Stambolića izvršili nekakav Vlada Budala, Pacov, Bagzi, Zveki, Legija ili Gumar, a ne, recimo, pokojni akademik Dejan Medaković.
Interesantno je da su Vijesti, Monitor, Dan i većina crnogorskih nevladinih organizacija nastavili s izvrgavanjem ruglu Katnićeve optužnice i nakon što su New York Times, Washington Post, Guardian, CNN i ostali svjetski mediji pisali i dokazivali da su navedene strukture, osokoljene podrškom Moskve, 16. listopada 2016. u Crnoj Gori pokušali izvesti državni udar i ubiti tadašnjeg premijera Đukanovića.
Najzad, o tome su veoma otvoreno govorili i najviši europski uzvanici, uključujući britanskog šefa diplomacije Borisa Johnsona, ili zamjenika pomoćnika državnog sekretara za Europu i Euroaziju, Hoyt Briana Yee.
Unatoč svemu, Sputnjik, Vijesti, Monitor i Dan ovaj slučaj i dalje nazivaju “afera državni udar”, “takozvani dravni udar”, i sl, u čemu im, nažalost, nesebičnu podršku pružaju i pojedini mediji iz regije.
Mislite na srpsku redakciju televizije N1?- Ne samo na njih, nego i na Al Jazeera Balkans sa sjedištem u Sarajevu, koja izborom sugovornika i komentatora sistematski sudjeluje u kampanji rušenja optužnice tužitelja Milivoja Katnića, kao i u pokušajima kompromitiranja njegove ličnosti.
Podsjećam da su gotovo istim riječima ličnosti i mediji pod kontrolom zemunskog kriminalnog klana i tadašnjeg premijera Vojislava Koštunice pokušavali oboriti optužnicu ubojicama premijera Zorana Đinđića. Naprosto, to je ista matrica, iste metode, isti vokabular, isti neprofesionalizam.
Je li nedavno objavljeni transkripti razgovora optuženih za pokušaj terorizma u Crnoj Gori ukazuju na fizičku ugroženost tužitelja Milivoja Katnića?- Siguran sam da je tužitelj Milivoje Katnić danas fizički najugroženiji čovjek na Balkanu. Njegova uloga u ovom procesu je od početka bila ključna. Riječ je o osobi koja je pokazala izuzetnu hrabrost i odlučnost da se ovaj slučaj dovede do kraja.
U tom smislu, pritisak na njega, koji uključuje i medijsko gađanje iz svih oruđa, potpuno je očekivan. Srećom, čini mi se da tužitelja Katnića ti napadi mnogo ne dotiču, s obzirom na to da je riječ o čovjeku koji se nikada nije bavio biznisom, niti poslovima koji bi mogli na bilo koji način da ga kompromitiraju. Iako fizički veoma ugrožen, on je u tom smislu apsolutno čist, time i nepotkupljiv.
Optuženi u ovom procesu, lider Demokratskog fronta Andrija Mandić, cijeli slučaj nedavno je usporedio s “bombaškom aferom” iz 1907. O čemu je riječ?- Mandić to nije rekao slučajno. Naime, prije ravno stotinu godina, na dan crnogorskih parlamentarnih izbora održanih 18. listopada 1907, grupa crnogorskih “disidenata” i studenata u Beogradu je, po instrukcijama srpskog premijera Nikole Pašića i uz znanje određenih krugova u Rusiji, pripremala državni udar i ubojstvo crnogorskog kralja Nikole.
Događaj iz 1907. namjerno se naziva “bombaška afera”, kako bi se tako pokazalo da riječ nije bila o pokušaju prevrata, već o izmišljotinama i insinuacijama kralja Nikole, koji je, “montiranjem” ove afere, tobože pokušao po svaku cijenu sačuvati vlast. Zvuči poznato, zar ne? Zato, kažem, Mandić ima pravo: cilj je isti.
Kakav cilj?- Crna Gora je, kao manje-više sve države Balkana, zemlja granice, zemlja križanja političkih interesa velikih sila. Kao i 1860, kada je, kao rezultat međunarodne zavjere, u Kotoru ubijen crnogorski knez Danilo Petrović Njegoš, i danas je ovdje riječ o takozvanom zapadnom grijehu Crne Gore, odnosno o njenom pokušaju da se oslobodi svoje tradicionalne vezanosti za Rusiju i da se okrene Zapadu, zapadnim vrijednostima.
Knez Danilo je, dakle, ubijen zbog svog nastojanja da uspostavi odnose s Napoleonom III i tako se oslobodi svog vjekovnog ruskog oslonca. Cilj današnjih terorista bio je da 16. listopada 2016, štiteći interes Rusije, spriječe Crnu Goru da postane punopravna članica NATO-a. Čak i po cijenu krvoprolića. Srećom, Crna Gora je uspjela to prebroditi, što ne znači da su oni koji su sve ovo pripremali odustali od namjere da i dalje ovdje izazivaju nerede i kaos.
Kako za Crnu Goru, tako i za cijelu regiju je važno da se tijekom ovog sudskog procesa potvrdi optužnica tužitelja Milivoja Katnića i da se pokaže kako je na brutalan i nasilan način jedna suverena država pokušana biti onemogućena realizirati svoja prava i svoju nacionalnu politiku.
Kako vidite ulogu koju je u ovom procesu imala Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori? Mitropolit Amfilohije je sam priznao da je mjesecima uoči zvaničnog prijema Crne Gore u NATO vodio brutalnu kampanju protiv politike crnogorske Vlade. - Potezi Amfilohija Radovića odavno su prestali da bilo koga iznenađuju. To što on danas radi po Crnoj Gori samo je nastavak onoga što je radio od početka ratova u bivšoj Jugoslaviji: gdje god je mogao da zapali vatru, zapalio ju je; kada je god vidio šansu da huška na rat, da izazove zlo, da propagira vjersku u nacionalnu netrpeljivost, Amfilohije ju je iskoristio. U tom smislu, srpski mitropolit u Crnoj Gori vjerojatno je najdosljedniji političar na Balkanu.
Političar? - Nemojte mi, molim vas, nakon svih zala koja je napravio posljednjih desetljeća, govoriti da je Amfilohije Radović duhovnik ili pop! Kada je riječ o Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori, ona je imala veliku, možda i ključnu ulogu u pokušaju državnog udara.
Česti gosti SPC-a su, uoči događaja o kojem je riječ, bili brojni ruski i srpski nacionalisti i ekstremisti – od ruskih kozaka i Putinovih bajkera, do krajnje problematičnih i u najmanju ruku kontroverznih ličnosti koje haraju srpskom javnom scenom.
Uostalom, tužilac Milivoje Katnić potvrdio je da je u noći 15. na 16. listopada 2016. iz Srbije i Bosne i Hercegovine, tj. iz Republike Srpske, u Crnu Goru organizirano stiglo više tisuća ljudi, uključujući popove u mantijama, spremnih da sudjeluju u unaprijed pripremljenom krvoproliću.
Iste “srpske patriote” sudjelovale su u svim prethodnim demonstracijama po Crnoj Gori, čiji je politički cilj bio da se obori Vlada Mila Đukanovića, koja je kao svoj ključni zadatak definirala članstvo Crne Gore NATO-u. Iako tih dana nije bilo niti jednog vjerskog praznika, lideri DF-a su išli kod Amfilohija Radovića, kako bi od njega navodno dobili blagoslov. Ostalo je nejasno za što točno blagoslov: za pripremljeni puč ili za pobjedu na izborima.
Kako tumačite to što je, nakon skandala s pokušajem državnog udara u Crnoj Gori, Milorad Dodik lidere DF-a primio u Banjaluci? Je li to nekoga uopće iznenadilo? - Zar je neophodno dokazivati da su Dodik i DF dio iste ideološke i političke matrice?
Nakon parlamentarnih izbora 16. listopada 2016, Bošnjačka stranka, koja je desetljećima dio vladajuće koalicije i koja skladno surađuje s partijom Mila Đukanovića, također je u izvjesnoj mjeri destabilizirana. U čijem je to interesu?- U istom u čijem je i destabilizacija političkih prilika u Crnoj Gori. Dakle, u ruskom! Išlo se čak dotle da je proruski lider Čečenije Ramzan Kadirov od gospodina Rifata Fejzića, reisa Islamske zajednice u Crnoj Gori, tražio da lidere Bošnjačke stranke nekako uvjeri da pređu na stranu snaga koje negiraju genocid u Srebrenici, koje veličaju Ratka Mladića i Radovana Karadžića, koje baštine četničku ideologiju, i sl. Naravno, govorim o Demokratskom frontu.
Kada je akcija propala, čelnici DF-a uspjeli su da uvjere predsjednika općine Plav, koji je istovremeno i na visokoj funkciji Bošnjačke stranke, da unutar partije postavi pitanje daljnje suradnje s Đukanovićem i, u tom smislu, predloži pravljenje novog saveza s proruskim, velikosrpskim partijama.
Podsjećam, pritom, da upravo od dva bošnjačka mandata u Skupštini Crne Gore danas zavisi i vlada i parlamentarna većina. Predsjednik plavske općine je, zajedno s čelnicima DF-a, nekoliko puta išao u Čečeniju, odakle je, vjerovali ili ne, tvrdio da je dobio garancije da je osobno Kadirov veoma zainteresiran za višemilijunska ulaganja u općinu Plav.
Oprostite, iskonstruirati takvu ludost moguće je samo u Crnoj Gori. Na kraju, čim se situacija smirila i čim je postalo jasno da je projekt razbijanja Bošnjačke stranke i njihovog prelaska na suprotnu stranu propao, odjednom su utihnule i priče o tobožnjim višemilijunskim investicijama Čečenije u općinu Plav, kao i ostale slične fantazije.
To znači da je opasnost od razbijanja Bošnjačke stranke otklonjena?- Ne znači. Ako pogledamo političku scenu na prostoru bivše Jugoslavije, lako ćemo uočiti atomizaciju, usitnjavanje, razbijanje proeuropskog bloka, ali i pojavu opskurnih ličnosti iza kojih stoje mračne ili obavještajne ili fundamentalističke snage, uvijek spremne na lov u mutnom.
Kao malo, krhko i porozno, crnogorsko društvo je, u tom smislu, idealna pozornica za ljude poput bivšeg muftije Muamera Zukorlića, koji je očito imao veoma važnu ulogu u procesu razbijanja, podjele i destabilizacije Bošnjaka i Bošnjačke stranke u Crnoj Gori. Zukorlićeva struja, pritom, konstantno omalovažava i ne priznaje reisa Rifata Fejzića, čovjeka uvijek lojalnog svojoj državi Crnoj Gori.
Posljednjih mjeseci dosta se pisalo o miješanju Rusije u izborni proces u SAD, u Francuskoj, u Bugarskoj, u Ukrajini, što je opet otvorilo prostor za spekulacije o utjecaju Moskve na konačne rezultate izbora u tim državama. Zar onda nije čudno da su tako moćne ruske političko-obavještajne strukture praktično poražene samo u dvije male balkanske zemlje – u Crnoj Gori i u Makedoniji? - To zaista djeluje paradoksalno, ali može da ukazuje na to da su ruske političko-obavještajne strukture, oslanjajući se na informacije dobivene od svojih lokalnih agenata i “izvođača radova”, povjerovale da su crnogorska i makedonska vlast toliko slabe da će pasti same od sebe.
Pored toga, očito da su ovdje bili unajmljeni ljudi nedorasli zadatku, za koje se, po dostupnim informacijama, vezuje ogromna korupcija.
Pitanje je, dakle, gdje je uopće završio veliki ruski novac koji su oni dobili za realizaciju zadataka. Možda je nezasitnost ovdašnjih ruskih agenata zaduženih za rušenje ustavnog poretka u Crnoj Gori i Makedoniji dovela do ishoda o kojem ste govorili.
Najzad, ne zaboravite da je već dugo sve što iz inozemstva dolazi u naše krajeve – od diplomacije, ambasadora, agenata, specijalnih izaslanika – uglavnom drugorazredni, trećerazredni ešalon, što je u skladu s načinom na koji vlade zapadnih država vide i doživljavaju našu regiju.
Nakon svega što se dogodilo u Crnoj Gori, hoće li Zapad konačno obratiti više pažnje na našu regiju? Američki ambasador u Beogradu Kyle Randolph Scott je nedavno govorio o “malignom utjecaju Rusije na Balkanu”...- Kao prvi visoki uzvanik nove američke administracije koji će posjetiti neku zemlju Balkana, potpredsjednik SAD Michael R. Pence sljedeće nedjelje stiže u Crnu Goru, što dokazuje da Zapad ipak nije digao ruke od naše regije. Ta simbolična gesta potpredsjednika Pencea znak je podrške ne samo crnogorskim, nego i svim snagama u regiji koje dosljedno slijede euroatlantski kurs.
Naravno, to ne znači da će Rusija, i nakon poraza i kompromitacije u Crnoj Gori, Balkan tako lako predati Zapadu. Naprotiv: onim što je pokušala da izazove u Podgorici, Moskva svim državama regije, posebno Srbiji, šalje veoma direktno upozorenje: evo što bi vam se moglo dogoditi u slučaju da ozbiljnije krenete putem euroatlantskih integracija. Srećom, Crna Gora je danas dio NATO saveza i što god bi nadalje pokušala, Rusija protiv sebe više neće imati samo malenu Crnu Goru, nego i ostale članice Alijanse.
S druge strane, ne vjerujem da će Moskva, pored Sirije, Ukrajine, Gruzije, pored kompliciranih odnosa s Njemačkom i SAD, na vrh svoje agende vratiti Crnu Goru, kojoj, nažalost, ostaje da se bori s jakom četničkom, kleronacionalističkom, proruskom, pansavističkom, velikosrpskom ne samo političkom, nego i društvenom, kulturnom i medijskom skupinom.
Iako joj, ponavljam, Crna Gora više nije pri vrhu prioriteta, Rusija će, vjerujem, već sljedeće godine, kada na red dođu predsjednički izbori, naći načina da opoziciji pomogne da izađe sa zajedničkim predsjedničkim kandidatom.
Uostalom, ruski prsti već su duboko upleteni u formiranje “velike koalicije”, u koju su danas uključeni svi - od četničkog vojvode Andrije Mandića do Ranka Krivokapića i medijskog koncerna Vijesti.
Izvor:
Avangarda