Sandro Sukno je kamen-temeljac svake akcije naše reprezentacije. On je najbolji igrač, prvi strijelac, ponajbolji asistent, glavni razigravač. Njega čuvaju najbolji suparnički igrači, na njemu taktiku gradi izbornik Tucak, baš kao što na zaustavljanju njega taktiku gradi svaki suparnik Barakuda.
Konačno, on je primio nagradu za Vaterpolista godine 2015, baš kao i 2014. Najbolji je strijelac SP-a u Barceloni 2013. sa 20 golova zajedno s Crnogorcem Ivovićem. Iste je godine bio i najbolji igrač Triglav jadranske lige. Uz dužno uvažavanje svim ostalim igračima, o njemu će ponajviše ovisiti kako rezultat, tako i konačni učinak Barakuda na EP u Beogradu.
U tom svjetlu i najvažnije pitanje. Jeste li spremni za sve 32 minute u bazenu baš svake utakmice? Jasno vam je da će tako biti. Bilo je i u Kazanju uostalom. Vi, uz Jokovića i dakako Pavića, niste ni izlazili iz vode.
- Tako je kako je. Možda bi se to događalo i da smo jača reprezentacija, odnosno kompletnija. Mislim da smo na dosta dobroj razini plivačkih sposobnosti i da možemo sve izdržati. Dakle, može se i 32 minute. Makar, ne dvojim ja toliko. Imamo dobre vratare, bekove, centre i vanjsku liniju. Mislim, nismo u top topova, ali kvalitetu imamo kao i vjeru jedni u druge.
Što može Hrvatska u Beogradu, bez Obradovića, Muslima, od ranije već i bez Dobuda?
- Obradović i Muslim su dva igrača koja su radila razliku u onom u čemu smo mi bazirali svoju igru. Dakle, ulasci na dva metra u napadu, dobivanje dominacije u napadu, da nam ne mogu igrati presing, da možeš šutirati. Bez njih dvojice, pa onda još i bez Dobuda, to je silno velika razlika. Zato ćemo sigurno morati i mijenjati igru. Ići više na plivanje, uplivavanje, pokretljivost. Vjerujem da ćemo već na turniru u Dubrovniku 4. i 5. siječnja pokazati obrise te igre.
Kolika je prednost uopće domaćeg bazena na velikim natjecanjima? Drugim riječima, koliko inače vrlo jakoj Srbiji predstavlja to olakotnu okolnost?
- Ta prva utakmica koju mi igramo s njima je po meni sasvim otvorena. U redu, svi govore “Srbija je favorit”. Jest, vrlo su jaki i imat će punu Arenu iza sebe, no, ako se mi ne prepadnemo... Sad, je li domaći bazen prednost? Mislim da za vrijeme utakmice, ali sve ono prije, s pompom koja se stvara, velikim očekivanjima, nervozom, to možda malo sputava. Kada počne utakmica, vrlo često mi i ne čujemo toliko publiku jer smo koncentrirani na loptu, bazen, sebe, suparnika, ali sigurno ti i tribine daju neku snagu. Malo poguraju kad zapne. Međutim, lijepo je igrati i kada su svi protiv tebe! Glavno da su tribine pune.
Iz Beograda upravo to najavljuju - pune tribine. Brojka je negdje na 11.000 gledatelja, koliko će biti mjesta. Jeste li igrali pred većim brojem gledatelja?
- Dosad je rekord, barem meni, bio nekih 6-7.000. Daj Bože da bude puno, makar me malo strah kako će to izgledati na drugim utakmicama, kada ne bude Srbije. Recimo, tko će gledati Hrvatsku i Maltu? Makar, imaju probleme i veći sportovi kada je o tome riječ. Gledao sam košarkaško EP i mislim da je puno bilo samo kada je Francuska igrala. Makar, mogla bi ispunjenost biti dobra jer su blizu i Hrvatska, i Mađarska, i Crna Gora, nisu daleko Grčka, Italija...
Imamo li mi u vaterpolu “kompleks Srbije”? Prošle su nas godine “ubili” u dva finala - Svjetske lige u Bergamu i osobito Svjetskog prvenstva u Kazanju.
- Ha, kad gubiš, onda sve moraš prihvaćati. Od mišljenja javnosti, drugih trenera, pa i do priče o kompleksu. Svi govore da je Srbija nepobjediva, ali u Bergamu smo mi sami sebe pobijedili. Srbija se dosta izgubila u početku te utakmice, mi visoko poveli, kontrolirali utakmicu, a onda se odjednom “ugasili”. Poklonili smo im 2-3 gola. S vratnice, sa 2 metra, otvarali im sami prostor da oni zabijaju lake golove. Oni su se tako oporavili od početnog šoka. U Kazanju smo mi poveli 2:0, ali su oni to brzo nadoknadili i mi nismo uspjeli pratiti taj ritam. Ne smije nam se događati da se jednostavno tako “ugasimo”, raspadnemo, ne damo gol gotovo dvije četvrtine, a da od njih gotovo svaki igrač da gol. To je ipak bilo finale SP. Dakle, nismo pružili maksimum, ali ne bih rekao da je riječ o kompleksu. Vjerujem da će u Beogradu biti drukčije. Ne očekujemo da već u prvoj utakmici, baš protiv njih to bude najbolja igra, ali nadam se visokoj razini naše igre, pa i pobjedi.
Što biste opisali kao najveću vrlinu naše reprezentacije, a što kao nedostatak?
- Vrlina je što imamo dosta čvrstih igrača, dobri smo na bekovskoj poziciji, na centru također. Rijetko se koje reprezentacije mogu pohvaliti takvim igračima. Imamo i kvalitetne plivače, dobro pokrivamo prostor. Mane... Mislim da ne pokazujemo dovoljno baš te plivačke sposobnosti. Ne onako kako bismo trebali. Nekako kao da ne uspijevamo nametnuti svoj ritam ili ako suparnik pojača, ne znamo to ispratiti do kraja. Ne možemo reći da smo nespremni, ali kao da nam nešto fali. Mi tek kad počnemo gubiti, onda krenemo maksimalno, a to je kasno. To bih volio u Beogradu izmijeniti. Da mi budemo ti koji će diktirati tempo.
Za kojeg od mlađih igrača očekujete da bi mogao eksplodirati na EP? U Budimpešti 2014. to je bio Dušan Mandić u Srbiji. Oni sada opet imaju jednog paklenski dobrog Gavrila Subotića.
- Ne volim baš govoriti o imenima, ali tko kaže da mora biti mlad? Može i netko od starijih. Nebitno je tko je, ja bih samo volio da je Hrvat!
Kakva vam se čini Italija? Znate je dobro iznutra, nedavno nas je dobila u Svjetskoj ligi usred Dubrovnika.
- Nitko je nikad ne gura u favorite. Kad pogledaš po imenima, onda veliš “ma, Italija se može pobijediti”, ali nije to baš tako. Dosta su prgavi, agresivni, savršeno koriste ono što njima odgovara. Izbornik Campagna radi dobar posao, izvlači maksimum iz njih. Dosta je strog prema njima, a očito da to i njima odgovara. Nezgodno je upasti u njihov “mlin”. Mislim da smo mi kvalitetom bolji, samo ako se držimo svojih načela. U Dubrovniku smo dugo i uvjerljivo vodili, a onda opet glupo izgubili.
Kada već spominjemo neke karakteristike određenih momčadi, u vaterpolu se zna da ne valja s Mađarima ući u njihovu “run and gun” igru brzopletih odluka, ishitrenih šutova. Protiv Talijana ne nasjedati na grubosti, paziti se tzv. produženog faula. Što ne valja činiti protiv Srba, opet se malo na njih vraćamo, ali logično je jer su nam prvi suparnici?
- Dosta su slični nama kao škola, ali imaju iznimno visoku kvalitetu odigravanja kada su pod stresom i nervozom. Oni i kada gube rezultatski, ne gube glavu. To su toliko puta dokazali. Oni su u polufinalu EP u Budimpešti već bili gotovi protiv Crne Gore, trebali su ispasti i čudom su se vratili. Pa u Šangaju na SP 2011. protiv Mađarske, potpuno isto. U Londonu za broncu na OI opet protiv Crne Gore, slično u Pekingu 2008. To su sve bile utakmice u kojima su gubili po 3, 4 pa i 5 razlike i vratili se. Dakle, prikazuju mirnoću kada gube. Njima kada i ne ide, ne mijenjaju igru. Dakle, protiv njih moraš biti koncentriran cijelo vrijeme 100 posto. nema opuštanja ni sekunde ako ih misliš dobiti.
Oni i dalje izbacuju i mlade, izvanserijske igrače (Mandić, Subotić...), dok smo mi tu sasvim stali. Neovisno što, za razliku od njih, imamo klubove, ligu, sve...
- Tu dolazi do izražaja hrvatski sindrom. Hrvat uvijek očekuje od mladog igrača da je kao “nacrtan”, bogodan i da ga treba samo malo isprofilirati. Srbina kada pitam za nekog njihova igrača, on mi uvijek odgovori - odličan! Kad pitaš Hrvata za Hrvata, onda krene “ne znam, nije mi baš nešto, ne sviđa mi se... ne znam, frizura”. Shvaćate što želim reći, mi samo tražimo manu i kritiziramo. Nama vječno netko nešto ne valja. Ne znam ima li u ovoj državi više idealnih. Takav smo narod. Jednom kada se pogriješi, onda krene drvlje i kamenje. Evo vam primjer rukometaši. Pa ti momci što su sve osvojili, a s vremena na vrijeme ih se srozava kao da 15 godina medalju nisu osvojili. Mislim, normalno je da se ponekad dogodi i pad. Mi kao da ne vjerujemo u svoje mlade igrače, da mogu doći na visoku razinu. Najbitniji je trening. Treniranje, nadograđivanje i igranje. Da, mi imamo bolje klubove, igramo ligu, samo velik broj kvalitetnih utakmica daje tim momcima prostor za napredak i probijanje.
Jedan detalj vezan uz vas nam se osobito svidio, a koji je procurio do nas. U Dubrovniku, uoči utakmice Hrvatska - Italija, imali ste sastanak. Reprezentativci i vodstvo Saveza. Povelo se podosta priče o premijama, da biste vi istupili i rekli nešto u stilu, “dosta više o dnevnicama, ja sam mislio da ćemo razgovarati o igraču više i manje...”
- Ne treba skrivati, imamo probleme s tom financijskom stranom. Međutim, ne bih želio da se sada predstavi da mi igramo radi novca. Mi igramo često i u minusu kroz ona tri mjeseca priprema. No, kada pogledamo druge reprezentacije, kakve imaju premije, nagrade, i to čak neke države koje su u slabijem stanju od naše, sram me spomenuti gdje smo mi. Mi vjerujemo ljudima u Savezu, koji vele da se trude. Mi radimo na svakom treningu, uvijek dajemo sve od sebe. Konačno, mi samo našim rezultatima možemo podupirati Savez da to bude bolje.
Dobro, koliko smo upućeni, vama igračima se u ovom trenutku duguje još jako malo, čak bi sve trebalo biti i namireno ovog siječnja?
- Jest, ali je ljetos još bilo i dugova iz Londona, s OI 2012. Dogodi se i da to što nam se obeća mi dobijemo, ali kroz 4-5 godina. No, kao što sam rekao, mi ne igramo za novac. Mi igramo za Hrvatsku, igramo zato što je volimo i stalno smo na raspolaganju i uvijek ćemo biti, ali normalno je da se malo borimo i za sebe. Makar, taj sastanak o kojem pitate nije to bilo ništa alarmantno. Nije bilo ultimatuma ili ne znam čega. Vodio se normalan razgovor, došli su ljudi iz Upravnog odbora HVS-a i bila je prilika nešto pitati, razgovarati.
Sad je dosta razgovora. Valja uskočiti u bazen i poraditi na završnom (vater)poliranju za Beograd.
Dovoljno je bilo reći ‘Ratko’
- Ha, rad je ostao. To je sigurno. Na visokoj razini. Po ljeti na najvećoj vrućini vani od 10 do 13, popodne od 17 ili 18 do 20, najmanje.
Je li Rudić bio stroži?
- Ratko je imao veliko zaleđe, sve one svoje medalje. Došao je kao gotov trener. Kad spomeneš “Ratko”, to je ono... strah i trepet. Tu je imao prednost. Ivica Tucak to je tek trebao graditi kada je došao. Koji su njegovi vidici, smjer rada, što mu smeta, što ne. Sigurno smo se godinu dana upoznavali da bismo sada došli na razinu na kojoj se dosta dobro sporazumijevamo, što pokazuju i rezultati.
U Rijeci mi je bilo najljepše
Kroz karijeru ste igrali u tri velika, uzorno organizirana kluba. Gdje vam je bilo najljepše?
- Kroz Jug sam prošao kao mlad igrač, afirmirao se, pokazao talent. U posljednjoj godini ondje sam došao do visoke razine. Bio sam zadovoljan, k tome i kod kuće. Onda sam prešao u Pro Recco, sad sam i opet tamo... To je život izvan Hrvatske, dosta drukčiji, ali taj je klub silno organiziran. Klub koji je po tome najbliži drugim sportovima, financijski jako stabilan, što sve olakšava. U Rijeci mi je bilo možda i najbolje u karijeri. Tamo sam došao u ljeto 2012. nakon Londona. Imali smo pune tribine, dobar grad, sport se podigao. Istodobno vaterpolo i nogomet, Rijeka je živjela za ta dva sporta. Mi smo uspjeli uzvraćati s trofejima. Primorje do tada je imalo malo trofeja, a mi smo onda uspjeli osvojiti sve izuzev naslova prvaka Europe, iako smo dvaput bili blizu. Jednom finale, godinu kasnije smo ispali ranije i to je bio jedini krivi korak.
Tko je najviše utjecao na vaš razvojni put?
- I kao dijete dosta sam trenirao sam. Lupao po golu u Cavtatu. S tim da mi je Bog dao taj talent. Plovan sam, dosta se lako vraćam u formu. Ako preskočim koji dan trening, to ne osjetim. Dosta je genetika tu utjecala, ali nikad mi nije bilo teško raditi. Imao sam sigurno i padove u pubertetu kad mi se baš nije išlo na trening, radije bih ostao kod kuće, ali sve sam to prošao. Već kad sam ušao u 16-17. godinu, kad sam vidio da imam nešto, treneri su mi govorili da sam talentiran i da trebam raditi, onda sam to uspio i shvatiti. Jasno, imao sam i prednost što sam bio u klubu koji je imao vrhunsku prvu momčad kakav je Jug. Koliko god ti trenirao s mlađim uzrastima, ne možeš dosegnuti tu razinu učenja, treninga kao kad to radiš s odličnim, seniorskim igračima. Ti treninzi bili su učenje. Nakon toga je došla reprezentacija kao razina još više. Dosta sam osvojio i dosad, ali ima još puno toga za osvojiti, imam još jako puno motiva. Konačno, imam 25 godina, preda mnom je još jako puno toga u sportu.
Stari sustav natjecanja na EP je bio prenaporan
Zašto su nam europska prvenstva, tako se barem doima statistički, bauk? U Zagrebu 2010. smo, istina, osvojili zlato, ali u Eindhovenu 2012. smo bili deveti, dvije godine kasnije u Budimpešti peti, prije Zagreba u Malagi 2008. četvrti, u Beogradu 2006. tek sedmi...
- Dosad su, do ovog baš EP, bile dvije skupine po 6 momčadi. To je nosilo dosta izjednačen turnir. Sada imamo 4 skupine po 4 momčadi, puno je, dakle, promjena suparnika što se kvalitete tiče. Puno više nalik svjetskim prvenstvima, koja nam izgleda više odgovaraju, jedini smo na pet uzastopnih osvojili pet medalja. Nadam se da ćemo to potvrditi na EP-u.
Kako vam se uopće čini sustav natjecanja u Beogradu, sa čak 16 reprezentacija? Mnogi drže da se time razvodnjava kvaliteta...
- To ćemo vidjeti, ali mislim da je dosadašnji sustav na EP bio prenaporan. Dvije skupine po šest, previše utakmica u premalo dana, a svaka utakmica je prava. Nemaš se vremena ni odmoriti niti pripremiti za sljedećeg suparnika. Onda se znalo dogoditi da bi kada bi došao do četvrtfinala, to ponekad izgledalo kao preživljavanje, a ne igra. Sada bi mogle biti baš prave utakmice, posebno od četvrtfinala. Na vrlo visokoj razini.
Treća je malo posebnija
Koja je ključna četvrtina u vaterpolu, odnosno, je li to baš treća, o kojoj se najčešće govori u tom kontekstu?
- Važna je cijela utakmica, ali jest da je treća malo posebnija, ona koja usmjerava utakmicu. Ako tu izgubiš 2-3 gola, teško je ganjati rezultat u posljednjoj. Onda još malo i suci vide da onaj koji vodi, kontrolira utakmicu pa ti ni oni ne daju šansu za povratak. Opet, uđete li u posljednju četvrtinu u egalu, onda je jasno koja odlučuje, koja je najbitnija.
Ova će momčad tek na EP pokazati kakva je doista
U reprezentaciji ste od EP u Malagi 2008, preskočili ste tek Olimpijske igre te godine u Pekingu, da biste od 2009. bili neizostavni dio udarne postave. Dakle, možete objektivno prosuđivati neke stvari. Je li ova hrvatska reprezentacija danas, nećemo napisati najslabija, ali je li “najtanja” od Beograda 2006?
- Nikako se ne bih usudio reći najslabija, ali sigurno da su nam se neke stvari iznenada dogodile u kratko vrijeme. Stalno nam otpada po jedan igrač. Može se reći da smo iznenađeni. Uz to, malo je vremena za reakciju, uigravanje. Dalje, ova momčad još nije ni imala priliku pokazati kakva je jer u ovom ćemo sastavu prvi puta nastupiti baš u Beogradu. Nadam se da ćemo pokazati da nismo ni blizu neke slabe momčadi. Najbitnije je da budemo borbeni, agresivni, a kvalitetu za parirati svima i pobijediti imamo.