Prvi Miloševićev komandos, Franko Frenki Simatović, čeka u ćeliji u Scheveningenu konačnu odluku Haaškog suda, zajedno sa svojim mentorom, šefom srbijanske tajne policije Jovicom Stanišićem. Ona bi mogla biti i doživotni zatvor, kako je to u završnoj riječi upravo ovih dana tražilo tužiteljstvo.
Višegodišnje suđenje je završeno i preostaje još samo presuda. Ona bi za Hrvatsku mogla biti vrlo važna, možda i presudna. Ako Stanišića i Simatovića proglase krivima, to će značiti da se i u Haagu potvrđuje kako je Miloševićeva Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku.
Sudbinska veza
Stanišić i Simatović su povezani još od studentskih dana u Policijskoj akademiji. Zahvaljujući Stanišiću, Frenki Simatović je postao “broj dva” srbijanske tajne policije. Iako Hrvat, bio je jedan od Miloševićevih ljudi od povjerenja i posebnih zadataka u ratovima koji su se vodili na prostoru bivše Jugoslavije, od agresije na Hrvatsku, preko rata u BiH, pa do Kosova.
Bio je na čelu svih policijskih i paravojnih formacija, sastavljenih od iskusnih profesionalaca, ali i bitangi i kriminalaca puštenih iz zatvora u zamjenu za “patriotski angažman”, koji su činili najteže ratne zločine.
Ti “psi rata” postrojavani su u raznim “Crvenim beretkama”, “Škorpionima”, Arkanovim “Tigrovima”, kosovskim “Šeširićima”, “Belim orlovima”, ili su ih zajedničkim imenom zvali, po njihovu zapovjedniku, “frenkijevcima”.
U selekciji toga zločinačkog šljama, Frenkiju Simatoviću pomagali su Jovica Stanišić, vojvođanski Mađar Mihalj Kertes i književnik Brana Crnčević.
Miloševićev komandos, Dubrovčanin Franko Simatović Spoznaje u procesu Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću najrječitije i najbolje upućuju na opseg srbijanskog državnog zločina, jer osim policijskim i paravojnim formacijama, nerijetko su, što su potvrdili neki zaštićeni svjedoci, obojica zapovijedali i postrojbama bivše JNA, dijelili oružje, donosili financijsku pomoć i opremali jedinice kojima su rukovodili razni Arkani i Legije, kao i vršili progone nesrpskog stanovništva i pružali potporu pobunjenim Srbima, kako stoji u optužnici.
Svjedočenje o njihovoj ulozi u tim državnim zločinima srušilo je i samu srž Miloševićeve obrane da “Srbija nije sudjelovala u ratu u Hrvatskoj i BiH”.
Franko Simatović rođen je 1954. godine u Beogradu, u obitelji Pere Simatovića, rođenog u Dubrovniku. Majka Neda potječe iz ugledne bjelovarske obitelji Winter.
Dobio je ime po djedu, bjelovarskom odvjetniku i jednom od suradnika Josipa Broza Tita. Po majčinoj lozi, Frenki Simatović je Franko “treći”, jer osim djeda, ime Franko nosi i njegov ujak, koji je bio svojedobno prvi čovjek HRT-a. Dugo godina je Miloševićev komandos Simatović, zbog posla koji je obavljao, bio naprosto “čovjek bez lica”, kojega su znali samo najbliži suradnici. Zbog toga je u njegovoj biografiji podosta rupa, ali i legendi.
Jedna od njih govori o tome da je Frenki Simatović došao u Knin s novinarskom legitimacijom beogradskog lista Ekspres politika na ime izvjesnog Dragana Simenića i da je tu, u Kninu, u srpsku povijest i legendu, s jedne strane, a u red ratnih zločinaca, s druge strane, uveo Dragana Vasiljkovića, poznatijeg kao Kapetan Dragan. S njim je drugovao i bio često viđan na beogradskim zabavama i u krugu lijepih žena, zbog čega je Dragan Vasiljković, australski plaćenik Snenden, nosio naziv i “Lorens od Balkana”.
Crno odijelo i ‘ray ban’
Na kninskom području su se obojica družila u manje prozaičnim okolnostima jer su u Golubiću udarili temelje Jedinici za specijalne operacije tajne policije, kasnije prozvanoj “Crvene beretke”, koje su bile eskadron smrti Miloševićeva režima.
Neki od utemeljitelja te zloglasne jedinice bili su sudionici atentata na srpskog premijera Zorana Đinđića, a Simatović i Stanišić zbog toga što su ih povezivali s njima, bili su uhićeni u policijskoj akciji “Sablja”, poslije ubojstva Đinđića 2003. godine, odakle su izručeni Haagu.
I krvavi rat u BiH upamtio je frenkijevce. Haaška sudska dvorana čula je i svjedočenja po kojima je Simatović rukovodio i postrojbama JNA, da su njegovi “dječaci” bili neprijeporni i da “nikakva vojska i policija nije smjela da ih dira”. I to kako se Frenki helikopterom spuštao u mnoge ratne zone u elegantnom crnom odijelu i s “ray ban” naočalama, a svuda mu je raportirano kao “komandantu”.
Pokolj kod Mostara
Po jednom od niza svjedočenja u Haagu, Frenkijeve su “Crvene beretke” 1992. godine na obali Neretve, u naselju Zelik kod Mostara, izvukle iz podruma grupu od stotinjak Muslimana i Hrvata, za pola sata ih pobili što pištoljima, koje su dobivali za nagradu i s posvetom, što noževima i kundacima, a onda je došao bager i sve ih zatrpao.
Mjesečno 8000 dolara
Jedan od Simatovićevih ljudi svojedobno je rekao koja je bila prava bit tih postrojbi pod Frenkijevim zapovjedništvom: - Bili smo tajna policija za likvidaciju i različite vrste operacija potpuno nezakonite, protivne ne samo zakonima, nego i Ustavu. No, svaka država ima tako nešto. Na Kosovu smo dobivali po 8000 dolara mjesečno. Samo najbliži suradnici mogli su vidjeti Franka Frenkija Simatovića, mi obični vojnici ne!
U Gradu ga se odrekli
U Dubrovniku i ranije, ali i danas, obitelji s prezimenom Simatović odbijaju rođačku vezu s Perom Simatovićem, ali ponajviše zbog njegova sina Franka i uloge koje je imao u Miloševićevu režimu.
Otac osnovao VK Partizan
Frenkijev otac Pero zanimljiva je osoba. U Dubrovniku je bio jedan od najperspektivnijih vaterpolista. Igrao je na mjestu centra, a mnogi kažu da ga je Drugi svjetski rat omeo u tome da postane najbolji dubrovački vaterpolist. Nakon dolaska u Beograd, bio je jedan od osnivača vaterpolskoga kluba “Partizan”. U Beograd je Pero Simatović stigao iz partizana kao visoki časnik, koji je tu čast zaslužio, među ostalim, što je u partizane doveo cijelu jednu domobransku satniju, kojoj je i sam pripadao. /Jovo Paripović/