Selo Do na Šipanu: 'Kad svjetla nema, čeljade je ćoravo i kod zdravih očiju'

‘Grubo je biti sam’

Vodu imaju iz stoljetnih gustijerni, telefonske su žice stigle krajem prošlog stoljeća, ali desetljećima čekaju struju koju su im sedamdesetih godina 20. stoljeća obećale vlasti u socijalizmu. No, struja neće stići dalekovodom, nego iz − sunca. Naime, u planu je postavljanje solarnih kolektora koji će Dolu dati dovoljno jaku struju za elektroopskrbu obiteljskih kuća. I dok se pitaju zašto takvo rješenje već nije primijenjeno, voljni su još se malo strpjeti. Ali, kažu da im to ne pada teško, jer će sa strujom stići svjetlo, proradit će TV i radioaparati, hladnjaci...

− Djeco moja, kad svjetla nema, čeljade je ćoravo i kod zdravih očiju! U obližnjoj Luci Šipanskoj imamo kuću i u njoj frižidere, ali nisam više mlada ko nekada da svako malo odem po svježe meso. Bez frižidera je naopako. Kuham blitvu, kupus i ostalu zelen, a umjesto svježeg mesa, spremam samo jaja te suho meso, pancetu i kobasice. Zimi u krevet idem već nakon četiri popodne, ustajem s prvim zrakama sunca...

Djeca i unuci kupili su mi televizor, ali agregat se pokvario. I da nije, nemam snage povlačiti uzicu i paliti ga. Grubo je biti sâm. Živim u Dolu skoro 60 godina i zadnjih se godina tek zimi odlučim otići na par dana djeci i unucima u Grad. Kad praunuka Ea na telefon kaže “baka Šikaka” (op. Šipanka), krenem k njoj i ostalima. Ali, čim otopli, dođu oni k meni i sve naglo oživi. Gradele se tada i ne gase, pečem kruh ispod sača i u pećnici štednjaka na drva. Lijepo je, ali da nakratko dođu Dube Šuica i Andro Vlahušić (bivša gradonačelnica i sadašnji gradonačelnik, op. a.), vidjeli bi što je osama − kaže uz smijeh dok za dobrodošlicu “priga popriguše”, odnosno uštipke.

Ostali su samo starci

Kad se udala na Šipanu, Do je imao “čak” 23 stanovnika. Mare Matić (89) trenutačno nije u selu: morala je zbog visokog tlaka k liječniku u grad, a susjed Niko Surjan bio je u Luci kako bi donio svježu hranu. Baka Ivica zbog tih je “izvanrednih okolnosti” jedina sugovornica. No, ona voli taj teški otočni život, žali se samo na preskupe svijeće i na to što na otoku nema “petroja” za lampe. Plinsku lampu ima, ali je ne pali jer se, kaže, “teško propinjati, a i strah me da se lampa slomi”. Iako u zabiti, Do zanima turiste; osobito inozemne, koji svako malo, za pješačkih tura po Šipanu, posjete taj zaselak.

Preostali im mještani iz obitelji Stjepović, Surjan i Matić, koliko mogu, pomažu kao turistički vodiči, ali gosti su često razočarani kad čuju da se kuće u Dolu ne prodaju. Za razliku od cijelog Šipana, kuće zaseoka imaju brojne volte. Stare preše za masline i volti tisuće su puta snimljeni fotoaparatima. Na uporne nagovore turista, baka Ivica katkad pristane odvesti ih do 500 metara udaljene obale, gdje love ribu i kupaju se.

Mljeli masline piculju i trgulju

S te su obale tijekom Domovinskog rata u tišini noći slušali glasan razgovor vojnika okupatorske JNA dok su iz kuća u Ratcu dogovarali topničke napade na Šipan, preko kojega je za vrijeme rata išla sva pomoć u hrani i oružju za Dubrovnik pod blokadom. U Domovinskom su ratu svi mještani Dola bili u HV-u, a u Stjepovićima je kuća izravno pogođena granatom.

− Dio otočana je postavio elektromotore u stare mlinice, a mi smo uz pomoć konja u svojoj mlinici zadnji put baš u ratu mljeli masline piculju i trgulju. Možda će djeca, kad dođe struja, to ugraditi i u našoj mlinici staroj više od 150 godina. Tada će biti puno lakše živjeti ovdje, gdje još imamo oko 400 čokota loze − govori baka Ivica, koja je oličenje životne vedrine i nade u bolje sutra, dok nas prati do izlaza iz zaseoka. A to bolje sutra će upravo u “EU praskozorje” stići i u zaselak Do.