Kilometar, dva nakon silaska s prometnice Ravno – Trebinja – Čepikuće niz strminu kroz selo Cicrinu, stižemo do mjesnog groblja. Smjestilo se na padini, desno od puta. Borovi i prekrasna kamena crkvica, izdvajaju ga od okruženja. Kapiju otvaramo uz pomoć ključa koji se za taj dio Hercegovine, uobičajeno nalazi iznutra u bravi. Uz niz spomenika u oči pada skupina stećaka koja se smjestila u podnožju, kraj žičane ograde. Stećci su potvrda da stoljećima služi istoj svrsi. Nakon kraće potrage zastajemo pred upečatljivom kamenom grobnicom. Pažnju privlači jednostavan, lijep kameni spomenik na kojem piše: 'Ovdje počiva serdar Miše Tomašević, 1840 – 1937 i supruga mu Ruža, umrla 1916.'
Iznenađeni smo činjenicom da je zapovjednik najvećeg ustaničkog bataljuna u Hercegovačkom ustanku 1875. – 1878. godine, Popovsko-ljubinjskog živio skoro stotinu godina!
Potvrda je to teze da junaci, nužno, ne umiru mladi. Popovsko-ljubinjski bataljun kojim je zapovijedao Mišo (Mijo) Tomašević zvani Kukica, imao je devet četa! Bio je brojniji od ustaničkih bataljuna koje su činili Srbi. Drugim Hrašnjanskim bataljunom, kojeg su pretežito činili Hrvati – katolici, zapovijedao je Andrija Raič iz Dračeva, dok je na čelu ustanka bio vojvoda don Ivan Musić iz Ljubuškog.
Kukica je od samog početka igrao važnu ulogu u ustanku. Tako u knjizi 'Povijest ustanka u Hercegovini i boj kod Stoca', Mostar, 1911. str. 82., Nikola Buconjić piše: 'Potajno je struja dogovaranja obilazila redom kršćanska sela i u brzo sabrala na Trebinji u domu Pećkovu sve seoske prvake: Mišu Tomaševića iz Zlatmorja, Nikolu Puticu iz Prapratnice, Lovru Maslaća iz Donjega Hrasna, Ivana Konjevoda iz Hutova, Andriju Raiča iz Dračeva, Miju Ljubana iz Bajovaca, Tomu Menala iza Žabe, Stjepana Vujnovića iz Gornjeg Hrasna, Lazara Previšića s Previši, Grgu Konjevoda iz Pušišta i hrišćanina Jovana Nadaždina iz Bjelojevića. Kod Pećkka se sporazume i sastave plan... Određeno bude, da se o svemu obavijesti Musić i da mu se ponudi vrhovno zapovjedništvo."
Miše Tomašević Kukica
U nastavku Buconjić opisuje borbeni raspored: 'Po klancima su i karaulama hodali komandiri: Tomašević i Raič; podkomandiri: Previšić i Krmek; kapetani: Pećko i Putica. Prolaze su s društvom čuvali ostali kapetani.
Na gornje krajeve bjehu zaposjeli ustaši: Prijevorac, Vlahova brda i Lukavac. Turske oblasti odlučiše pokušati sreću s ustašima gornje Hercegovine i pregovarati s njima, ne bi li bolje uspjeli, nego s ustašoma donje Hercegovine, no kako će se vidjeti, sva su nastojanja ostala bez željenog uspjeha." (Nikola Buconjić „Povijest ustanka u Hercegovini i boj kod Stoca", Mostar, 1911. str. 98.).
Valja napomenuti da su se ustašima zvali svi ustanici – Hrvati i Srbi, odnosno katolici i pravoslavni. Već po izgledu posljednjih počivališta ustaničkih prvaka u grobljima juga Hercegovine da se zaključiti visok rejting kojeg su imali u narodu. Uz natpis na grobu serdara (zapovjednika) Kukice naznačeni su orden i slika borbenog noža tzv. handžara, kojeg još čuvaju njegovi potomci. U svakom slučaju bilo bi lijepo temeljito urediti serdarov grob, po njemu nazvati neku ulicu ili objekt, na što se zaboravilo rabeći imena ljudi koji s Hercegovinom nemaju nikakve veze.
