Dubravka Jasika, 63 godišnja starica deložirana sa sinom iz kuće u svetom Filipu i Jakovu, namjeravala se zapaliti ispred zgrade USKOKa u Zagrebu, donijevši kantu benzina i žigice. Policija ju je zaustavila, a da se starica zapalila dobili bismo najjeziviji dokaz sposobnosti Milanovićeve vlade.
Jutros su pred INU došli očajnički radnici Rafinerije Sisak pred gašenjem, upozorivši da će bez posla ostati četiri tisuće ljudi, uključujući i sporedne djelatnosti, benzinske postaje. Samo ta dva događaja u razmaku od 24 sata, što odražavaju ekonomsku kataklizmu Hrvatske, nisu zaustavile premijera Milanovića u držanju fascinantnog pjesničkog govora u Saboru i maocetungovske ode partiji, govora protiv kojega su se pobunili gotovo svi predstavnici drugih stranaka, čak i lijevih, dokazavši da Milanović živi u svijetu patoloških iluzija.
U svom poznatom stilu vještog manipulatora i zaštićenog autokrata. koji uvijek skreće s glavne teme, Milanović je svoj veličanstveni govor u Saboru započeo hvalom svima koji su se borili protiv poplava, jer mu upravo teška nesreća uzrokovana prirodnom silom služi kao najnovije pokriće za potpunu nesposobnost njegove Vlade, koja je u tri godine iz Hrvatske napravila tragičnu siromašnu koloniju svjetskih velesila. Poplave su samo povećale financijsku katastrofu koju je stvorila Kukuriku koalicija, koja se u rezultatima baš nimalo ne razlikuje od razarajućih učinaka Sanaderove vladavine.
"Hrvatska je sposobna pomoći građanima kada im je to najpotrebnije" i "Borba za radnička prava mora biti konkretna i svakodnevna, u interesu radnika, a ne politički instrument za ostvarivanje parcijalnih interesa", imao je obraza reći čovjek čiji su ministri povećali broj nezaposlenih, ugasili tisuće tvrtki, desetine tisuća građana gurnuli u krajnje siromaštvo, radnička prava sveli na minimum, sindikaliste sveli na jednominutne izjave za TV, osiromašili kulturu, gotovo do kraja ugasili medijske slobode, a školstvo i zdravstvo bacili na koljena.
Samo potpuno amoralan političar može tek pri kraju treće godine mandata ustvrditi "Nedavno smo izložili i novu gospodarsku strategiju. Ciljevi su rast industrijske proizvodnje, rast broja novozaposlenih, te povećanje izvoza".
Ne samo da je time Milanović priznao da je vlast osvojio bez ikakva plana gospodarskog oporavka i saniranja šteta prethodne vlasti, već je mrtav hladan izjavio kako tek sada privlači strateške partnere (za Croatiu Airlines i ACI), da "postoji velik interes za ulaganje u turizam" (na Brijunima, na Rabu i području Dubrovnika), da je sve bliže realizaciji energetskih projekata (Plomina, LNG terminala na Krku i ostalih !!!) i da "smo ušli u poodmaklu fazu monetizacije autocesta", za koje su naravno, više zainteresirane strane tvrtke "jer one mogu zaraditi više nego mi", što je, kao što je dobro poznato, teška laž.
Posebno je oduševila premijerova konstatacija da "moramo pojednostaviti procedure za investicijska ulaganja".
Zašto te procedure nisu odmah pojednostavljene dolaskom kukurikovaca na vlast, i zašto nisu odmah 2012. privukli "strateške partnere", Milanović, naravno, nije pojasnio jer je sabornica prečesto bila poluprazna ili prazna, kako su još prije dvije godine iscrpnim fotografiranjem pokazali novinari 24 sata, tražeći smanjivanje besramno visokih plaća političara. Koga premijer laže, ako ne samoga sebe i svoju partiju? Kako je konstatirao da je državi potrebna i "veća vještina u korištenju europskih fondova", priznao je da su i u tom segmentu njegovi "stručnjaci" polučili potpuni poraz.
Psihološki portret Zorana Milanovića odaje čovjeka koji neprestano živi ne samo u iluzijama, već i u futuru gdje su njegovi ministri "sve bliže rješenju" i "privlače partnere" i čovjeka kojemu je uspjeh što se više od sedam tisuća tvrtki odlučilo za predstečajne nagodbe, čime se, kaže on, zaštitilo preko 30 tisuća radnika".
Što je s onih 350 tisuća nezaposlenih, 20 tisuća koji ne primaju plaće, 20 tisuća koji su pobjegli iz zemlje, ili četiri tisuće radnika rafinerije Sisak koji danas čekaju odluku o svojim sudbinama? Što je sa stotinama obitelji koje je država, za razliku od Italije i Španjolske, izručila deložacijama i bankama?
Poput Sanadera, Milanović nije samo opasan čovjek koji ne dopušta nikakvo suprotstavljanje, što je pokazala njegova sječa ministara, već su njegove konstatacije da "štiti prava branitelja i socijalno najugroženijih" i da je "ponosan na zaštitu medija od političkih utjecaja" upravo gadljive.
S ovakvim premijerom i vladom doista čovjeku ne preostaje drugo nego uzeti kantu benzina i žigice, poput nesretne Dubravke Jasike, ili mnogo bolje - putovnicu.
/Marina Tenžera/