Josip Šimunić (42), bivši hrvatski reprezentativac, danas je izbornik naše mlade reprezentacije do 19 godina. Bit će dovoljno da na te mlade klince prenese samo jedan mali dio svog karaktera i osobnosti. O njegovu nogometnom znanju da i ne govorimo, piše
Večernji list.
Dugo smo razgovarali i prošli gotovo sve značajnije trenutke Josipove karijere. Ugodno je sjediti s osobom koja i u ovakvom svijetu prepoznaje samo dobro. Ispuni te optimizmom činjenica da neki ljudi svoje poslanje vide u nečemu drugom.
Jednostavno, ne možete ostati imuni na toliku skromnost i poniznost ovog genijalnog čovjeka. Kada već govorimo o čovjeku koji tako poštuje emocije drugih, ona najiskrenija je iz djetinjstva.
– Moja nogometna priča je, mogao bih kazati, počela otkako sam prohodao. Samo godinu dana imao sam kada mi je kum za rođendan poklonio loptu. On je jako volio nogomet. Vrlo rano shvatio sam da želim biti nogometaš. Sa sedam godina upisali su me u školu Croatije iz Canberre. Sa sestrom i starijim bratom imao sam sretno djetinjstvo. Imali smo sve jer su nam to omogućili roditelji.
Tko su bili idoli njegova djetinjstva?
– Prva asocijacija mi je Svjetsko prvenstvo u Meksiku 1986. godine i Diego Maradona. On mi je bio pojam. Njega sam obožavao. Za Argentinu sam navijao samo zbog njega. Dugo će se pamtiti čuda koja je on radio na terenu.
Dobro, radio je ‘čuda’ i izvan terena...
– Ma, govorio bih samo o onome na terenu.
Josip je kao klinac bio i član kulturno-umjetničkog društva u Canberri.
– Trajalo je to kratko. Plesali smo tradicionalne hrvatske plesove. Čak sam jedno vrijeme svirao i tamburicu.
Zna li danas svirati taj instrument?
– Ma zaboravio sam. Najviše sam se tada koncentrirao na nogomet. Dvaput sam tjedno trenirao, a vikendima smo igrali nogomet i išli u crkvu.
Vaš otac kaže da ste prošli težak nogometni put. Što mu je bio osnovni cilj u tim počecima?
– Osnovni cilj bio je doći igrati nogomet u Europu jer to je rijetkima pošlo za rukom iz Australije.
Tko mu je u počecima obilježio nogometni put?
– Otac posebno. Pa Marko Vrkić, jedan od mojih prvih trenera, potom Fadil Muriqi (član nekoć sjajne generacije NK Prištine, nap.a.), on je godinu dana igrao u Canberri. Zatim Ron Smith, engleski trener s kojim se i danas čujem i sretnem. On je nevjerojatan lik, nogometni fanatik bez kojeg ne bih ni približno napravio ovakvu karijeru.
Zovu li iz Australije za neke nove klince koji imaju potencijal Josipa Šimunića?
– Stalno me zovu prijatelji. Koliko sam shvatio, organizirat će se uskoro novi kampovi za najtalentiranije klince. Drago mi je, jer znam puno klinaca koji vole domovinu svojih roditelja i imaju potencijal za našu reprezentaciju.
Jeste li mogli napraviti veću karijeru?
– Sigurno sam mogao. Ali ne gledam to tako. Odigrao sam 105 utakmica za Hrvatsku. Igrati za svoju reprezentaciju najveći je moj doseg. Imao sam ponude otići u Englesku, Italiju, Francusku... No, ja sam sretan sa svojom karijerom. Važno mi je da sam dao sve od sebe.
Ako bih tražio moto koji bi opisao Josipa Šimunića, on bi možda glasio: “Uvijek se moraš žrtvovati...”
– Treba se općenito žrtvovati u životu, za obitelj i prijatelje. To vrijedi više, posebice ako imaš uspjeha. Gdje god nema borbe, nema života. Žrtva je dio života, na terenu i izvan njega.
A ta žrtva predodredila je njegovu karijeru, posebice na počecima.
– Svaki dan trenirao sam nakon škole, kao profesionalac. Za moj razvoj bila je dobra juniorska liga, a potom australska profesionalna liga. Od ranih početaka pazio sam na prehranu i na ritam spavanja. Znao sam da samo takvim pristupom i odricanjem mogu nešto postići. U Croatiji iz Melbournea bio je to poluprofesionalni standard jer su neki igrači radili i igrali. Nakon godinu i pol dana otišao sam u Hamburg. Bio je to veliki iskorak. Znao sam da tu priliku ne smijem propustiti. Nisam htio biti jedan od onih koji će s 45 godina govoriti: “Joj, kakav sam ja bio igrač, ali trener me nije volio i onda sam počeo izlaziti...” Napravio sam najbolje što sam mogao.
U tim počecima bilo je teško jer se Josip mučio s ozljedom i gotovo je odustao od nogometa.
– Četvrti put puknula mi je peta metatarzalna kost na istom mjestu. Ukupno sam pauzirao gotovo dvije godine. Da zadnja operacija nije uspjela, odustao bih jer nisam to mogao psihički izdržati. No, sve je krenulo svojim putem.
Četrnaest godina igrao je Bundesligu.
– Sretan sam što sam došao u takvu ligu i državu. Sve najbolje mislim o toj naciji i ligi. Jako puno me život naučio kako se treba postaviti. Po odlasku u Herthu krenulo je kako sam zamislio. Umalo smo postali prvaci. No, nisam bio zadovoljan ambicputovnicuijom kluba i odlučio sam se za projekt Hoffenheima koji je igrao odličan nogomet. Drugu godinu sam se zakvačio s trenerom...
Cijeli tekst pročitajte
OVDJE.