Smak svijetaI tada je – zbog Deklaracije – započeo potpuni smak svijeta u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj (SRH), koji je trajao dulje od mjesec dana. U bjesomučnu hajku na Deklaraciju pokrenuo se cjelokupni institucijski mehanizam totalitarne vlasti: od najviših državnih i političkih institcija, preko mreže društava, različitih organizacija i sindikata, do svih medija. U javnom životu potpuno je dominiralo obrušavanje na Deklaraciju, a zapostavljene su sve druge unutarnje i međunarodne teme i vijesti.
Deklaracija o jeziku je doslovno predstavljana kao najopasniji teroristički čin koji politički, sigurnosno i na sve druge načine navodno ruši jugoslavenski komunistički raj.
Naslovnice i prvih nekoliko stranica dnevnih novina neprekidno su ispunjavane najžešćom napadima i osudama Deklaracije. Protiv Deklkaracije su objavljivani gotovo bezbrojni i ogorčeni prosvjedi nizova pojedinaca: političara, komentatora, novinara, kulturnjaka, prosvjetara, gospodarstvenika, športaša i običnih radnika. Jedan od ogromnih udarnih naslova na naslovnici tada najtiražnije novine „Vjesnika“ (glasila Socijalističkog saveza radnog naroda) bio je: „ČITAVA JUGOSLAVIJA OSUĐUJE DEKLARACIJU“.
Sve se događalo kao u lovu, tj. po tipičnom agitpropovskom modelu. Najprije lovočuvari pripremaju teren lova. Iza njih s gromoglasnim lavežom kreću dresirani psi, a potom nastupaju lovci, što znači da je lov stigao do najviše, presudne razine.
To je u slučaju Deklaracije značilo da su se (krajem ožujka) sastala sva vijeća Sabora SRH, koja su najprije s pjenom na ustima raspravljala o tom nezamislivom i gnjusnom zločinu, te potom izrekla odgovarajuću presudu.
Primjerice, tada mlađi saborski zastupnik, a znatno kasnije Predsjednk Predsjedništva Jugoslavije i potom dvomandatni predsjednik „neovisne i samostalne“ Republike Hrvatske, demokrat, antifašist itd. – Stipe Mesić – je između ostalog u Saboru tada rekao: „ Drugarice i drugovi zastupnici! ... Nije nas iznenadilo bacanje bombi na naša predstavništva u Americi i Kanadi, bacanje bombi na naše konzulate u Zapadnoj Njemačkoj ... Ali iznenadila nas je Deklaracija koju, na određeni način, svrstavam u isti koš s nekolicinom bombaša prema čitavom našem nacionalnom tijelu ... Kada sam pročitao deklaraciju, sjeo sam i zamislio se. Nije mi dugo trebalo da shvatim da je to politička diverzija uperena protiv socijalističkog razvoja naše zemlje, uperena protiv onoga što je najsvetije, što je izvojevano u našoj narodnooslobodilačkoj borbi ,a to je bratstvo i jedinstvo, čega se mi ne možemo odreći ... Pridružujem se onim zastupnicima koji traže ... da se ne samo društveno politički osude stavovi i potpisnici Deklaracije nego da i tužilaštvo pokrene krivični postupak protiv odgovornih za to.“
I tada je zastupnik u Saboru bio Mesićev i opći drug Josip Manolić, koji je također održao poduži i tipični govor: „Drugovi i drugarice ... Mogu kazati da je malo događaja koji su izazvali takvo ogorčenje, jedinstveno reagiranje, kao što je to bio slučaj s Deklaracijom ... Ne radi se o slučajnoj pojavi ... To ukazuje i upućuje nas na to da moramo tražiti ne neke slučajne krivce nego organizirane snage koje sada istupaju i djeluju neprijateljski ... Što preostaje? Da očistimo što je trulo, što je otpalo, što smo politički sahranili dosadašnjim našim akcijama, a što mislimo da ćemo do kraja narednim našim političkim akcijama sahraniti.“
Prisjećajući se vremena i svijeta Deklaracije možemo možda reći kako se radi o zanimljivostima iz (ne)davne prošlosti, jer sada imamo samostalnu i međunarodno priznatu državu Republiku Hrvatsku. A to znači da napokon, pored svega ostaloga, imamo i hrvatski jezik, jer kakva bi to bila hrvatska država bez svojega hrvatskoga identiteta, u kojem je jezično blago temeljno.
No, budući su Mesić, Manolić i strukture njima iste, ostale prevladavajuće i u (do)sadašnjem hrvatskom institucijskom ustroju, korisno je shvatiti što je 1967. g. sustavni Manolić mislio govoreći da će - on i njegovi - svojim narednim političkim akcijama do kraja sahraniti u Hrvatskoj. Odnosno na koji se način svo to realiziralo samo četiri godine kasnije.