Skandal koju je izazvala audiosnimka u posjedu Večernjeg lista u kojoj se može čuti kako slovenski član Arbitražnog suda Jernej Sekolec razgovara sa slovenskom zastupnicom u procesu Simonom Drenik, a iz kojeg razgovora se također može zaključiti kako je predsjednik Arbitražnog suda Gilbert Guillaume u ranoj fazi postupka izjavio da je slovenska strana dobila ono što je htjela na moru, neću posebno komentirati jer je „Portal Oko“ već objavio cijeli niz članaka o tome („Slovence brine jesu li ih prisluškivale hrvatske tajne službe, o međunarodnom skandalu koji su izazvali boli ih briga“, „GUBIMO PIRANSKI ZALJEV, PRLJAVA IGRA SLOVENACA I HAAŠKOG SUDA: Milanović prije konačne odluke, želi HITNO raspisati izbore!“, „Je li afera Piran bila potrebna kao dokaz da Hrvatsku vode notorne neznalice, beskičmene izdajice i lopovi?“, „HDZ: trenutno i bezuvjetno stavljanje izvan snage Sporazuma o arbitraži“, „PUSIĆ: 'Ako je istina da će nam uzeti Piranski zaljev to je šokantno', a ovo su najvažnije činjenice koje trebate znati“, „LJEVIČARSKA 'BAGRA': Pusić sve znala, s Račanom je htjela pokloniti Slovencima dio našeg mora“, i dr.).
Odmah nakon objave predmetne audiosnimke, reagiralo je slovensko ministarstvo vanjskih poslova i u kratkoj izjavi objavu transkripata u hrvatskim medijima, a iz kojih se može zaključiti da je Slovenija preko svoje ovlaštene zastupnice na arbitražnom sudu pokušavala utjecati na stajališta arbitražnih sudaca koji odlučuju o hrvatsko-slovenskom graničnom prijeporu, ocijenilo je "provokacijom". "Slovenija neće komentirati ove provokacije iz Hrvatske, ali će o toj stvari obavijestiti arbitražni sud", navedeno je u toj izjavi za javnost. A sama činjenica da su sudionici ove afere nakon toga podnijeli ostavke jasno govori o tome da se ne radi o „provokaciji“, da je snimka autentična i da se to stvarno i dogodilo.
Dakle, da bi nastala „diplomatske bura“ oko ovog pitanja trebala je biti objavljena audiosnimka koja pokazuje da se radi o prvorazrednom političkom, pravnom i moralnom skandalu, a koja ujedno pokazuje da je načelo neovisnosti i nepristranosti Arbitražnog suda ne samo dovedeno u pitanje nego i potpuno i nepovratno narušeno. I to ne samo u odnosu Hrvatske i Slovenije, nego i cijele EU.
Pri tome, sjetimo se, naša diplomacija nije uopće adekvatno reagirala kad je još puno ranije 22. travnja slovenski ministar vanjskih poslova Karl Erjavec, u razgovoru za lokalnu televizijsku postaju "As" iz Murske Sobote, izjavio kako ima neslužbene informacije da će Arbitražni sud, koji rješava granični spor Hrvatske i Slovenije, u presudi omogućiti kontakt Sloveniji s otvorenim morem te da su, osim njega, u tom pogledu optimisti i stručnjaci za međunarodno pravo koje je Slovenija angažirala za zastupanje pred tim Arbitražnim sudom, dodajući da se presuda arbitraže očekuje ove godine u lipnju ili na jesen.
Nevjerojatna je činjenica da za našu diplomaciju nije bilo ništa neobično, sporno i začuđujuće da se jedan ministar vanjskih poslova poziva na „neslužbene informacije“ oko odluke jednog tijela koje treba biti neovisno i nepristrano. Time je Erjavec već tada neizravno optužio Arbitražni sud da ne radi u skladu s pravilima jer pušta informacije o ishodu svog odlučivanja dok je postupak još u tijeku. Sad je to objavom ove audiosnimke i „službeno“ potvrđeno. I Hrvatska je zbog toga već tada trebala pokrenuti odgovarajući postupak i već tada otvoriti mogućnost napuštanja arbitražnog procesa.
Međutim, ono što začuđuje je to da nitko, ama baš nitko, ni u hrvatskoj ni u slovenskoj diplomaciji, niti u Arbitražnom sudu, ne vodi računa o jednostavnoj činjenici da Slovenija ne može ni „de facto ni de jure“ dobiti kontakt s otvorenim morem kako je navedeno u članku 3. Sporazuma o arbitraži između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije od 4. studenoga 2009. godine jer otvorenog mora u Jadranu jednostavno – NEMA, osim ako Arbitražni sud nema namjeru „vući“ taj famozni „koridor“, kojeg Slovenci zovu „dimnik“ („dimnjak“) sve do Crne Gore jer se „de facto i de jure“ otvoreno more nalazi tek pred područjem Crne Gore.
Naime, kako je Hrvatska 2003. godine uspostavila Zaštićeni ekološko-ribolovni pojas (ZERP) u Jadranu, tako je i talijanski parlament 2006. godine izglasao Zakon o zaštitno-ekološkoj zoni u Jadranskom moru, koja obuhvaća područje od vanjskih granica talijanskog teritorijalnog mora do crte sredine koja se poklapa sa graničnom crtom našeg ZERP-a. Posljedice talijanskog proširenja svoje jurisdikcije na moru, odnosno proglašenja zaštitnog ekološkog pojasa u Jadranu u prvom redu se ogleda u činjenici potpunog nestanka otvorenog mora kao instituta međunarodnog prava na Jadranu.
Potrebno je naglasiti i to da je posebnim zakonom i Slovenija 2005. godine proglasila nekakav svoj fantomski ZERP, arheološku zonu i epikontinentalni pojas (u području hrvatskog ZERP-a i hrvatskog epikontinentalnog pojasa) koji pravno nemaju ama baš nikakvu valjanu osnovu jer nisu u dodiru sa slovenskim državnim teritorijem, budući da taj dodir prekidaju teritorijalna mora Hrvatske i Italije. Osim toga, slovenska Vlada je 2006. godine Uredbom o određivanju područja ribolovnog mora Republike Slovenije proglasila „slovensko ribolovno područje na moru“ koje obuhvaća cijeli Piranski zaljev te dijelove teritorijalnog mora i ZERP-a Republike Hrvatske.
Dakle, bit hrvatsko-slovenskog graničnog pitanja je upravo problem razgraničenja na moru, gdje su stajališta dviju država već godinama vrlo udaljena.
Spor je izazvan i nastao je 1993. godine dvama zahtjevima Republike Slovenije upućenima Republici Hrvatskoj i sadržanima u verbalnoj noti Republike Slovenije od 7. travnja 1993. godine. Prvim zahtjevom Republika Slovenija traži da Hrvatska cijeli akvatorij Savudrijske vale (Piranskog zaljeva) prizna kao dio državnog područja Republike Slovenije. Taj je zahtjev usmeno i pismeno, kratkoće radi, u javnoj komunikaciji nazivan „cjelovitost zaljeva“, dakako kao dijela državnog područja Republike Slovenije. Drugim zahtjevom Republika Slovenija otvoreno i jasno traži da se njezino teritorijalno more izvan Piranskog zaljeva dotakne otvorenog mora. Taj se zahtjev najčešće nazivao „izlaz na otvoreno more“.
Inzistirajući da je za nju izlaz na otvoreno more prvenstveni i vitalan nacionalni interes i da bi, u slučaju rješenja tog spora na osnovama klasičnog međunarodnog prava i prava mora, mogla ostati „zemljopisno prikraćenom“ državom, Slovenija je u povijesti spora odbijala prijedloge Hrvatske da se rješenje potraži pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ) ili sudom za pomorsko pravo u Hamburgu. Slovenija se zauzimala za političko rješenje ili posredovanje EU, pristavši na kraju na arbitražu koju su Slovenci 2010. godine potvrdili i na referendumu tankom natpolovičnom većinom jer je tadašnja oporba desnog centra tvrdila da se radi o izdaji nacionalnih interesa smatrajući da glavni cilj, teritorijalni kontakt s otvorenim morem, putem arbitraže nije izgledan. Iako se načelno slaže da međurepubličke granice na moru u vrijeme bivše SFRJ nije bilo pa je tek sada istu potrebno definirati i odrediti, kod Slovenije su prisutne i teze da je u vrijeme zajedničke bivše države „već imala“ izlaz na otvoreno more, pa ga ima i danas, te da to pravo arbitraža samo treba potvrditi.
Pod naslovom Sporazum o arbitraži između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije 4. studenoga 2009. godine u Stockholmu sastavljen je spomenuti međunarodni ugovor i tog su ga dana potpisali predsjednici vlada Hrvatske i Slovenije, Jadranka Kosor i Borut Pahor. Kao svjedok Sporazum je potpisao Frederik Reinfeldt, predsjednik Vlade Kraljevine Švedske. Sporazum je objavljen u dodatku Narodnih novina - Međunarodni ugovori, br. 12 od 27. studenog 2009. U istom je broju objavljen i Zakon o potvrđivanju tog Sporazuma i sadrži izjavu Republike Hrvatske uz Arbitražni sporazum.
Veliki problem za Hrvatsku nastao je zbog toga što se kod potpisivanja sporazuma nije vodilo računa o tome da je isti pisan samo na engleskom jeziku, pri čemu presudni pojam „junction” iz članka 3. Sporazuma slovenska strana tumači na jedan, a hrvatska na drugi način.
Riječ „junction“ iz izvornika – teksta na engleskom jeziku arbitražnoga sporazuma (koji je jedino mjerodavan), u hrvatskome prijevodu sporazuma (objavljenom u “Narodnim novinama”), po mom mišljenju, netočno je prevedena kao „veza“ Slovenije s otvorenim morem. Uobičajena asocijacija riječi „junction“ je fizički spoj, a ne veza. Riječ „veza“ bi se mogla tumačiti i kao komunikacija između dva fizički odvojena prostora, što Sud ne bi trebao utvrđivati. Naime, Slovenija, kao i svaka druga obalna država, po međunarodnom pravu, ima zajamčeno pravo uživanja instituta neškodljivoga prolaska teritorijalnim morem Republike Hrvatske. Sud zato ne bi trebao utvrđivati nešto što već postoji, što je notorno, i što je po međunarodnom pravu davno utvrđeno i slijedom toga nesporno.
Pojmovi „veza“ i „junction to“ nisu prihvaćeni u vokabularu stručnjaka međunarodnog prava niti u terminologiji Konvencije Ujedinjenih naroda o pravu mora. Ne samo da ne postoje obvezatne pravne definicije tih pojmova u recentnoj kodifikaciji međunarodnog prava mora nego je činjenica da je i u uobičajenoj dnevnoj upotrebi termin „veza“ mnogoznačan.
Međutim, kako god mi ili Slovenci prevodili spornu riječ „junction” npr. kao „veza, spoj, kontakt, stik“ ili slično, ta rečenica u sporazumu na engleskom glasi: „Slovenia's junction to the High Sea“ pri čemu prijevod engleske riječi „High Sea” kao „otvoreno more” ne bi trebao biti i nije sporan. Dakle, od svih prigovora Sporazumu najteži i najodsudniji je onaj upućen dijelu članka 3. koji glasi: „(1) Arbitražni sud utvrdit će (a) ...; (b) vezu Slovenije prema otvorenom moru; (c)…
Zato nije jasno kako bi poznavatelji međunarodnog prava morali objasniti ovu zaista nerazumljivu rečenicu? Kako su autori Sporazuma zamislili da će Arbitražni sud „utvrditi“ tu „vezu“ i na čemu će se to temeljiti, u trenutku potpisivanja Sporazuma nije bilo poznato, a nije naravno ni danas.
Zato ovakvu slovensku ucjenu nije trebalo prihvatiti, bez obzira na tadašnju njezinu blokadu našeg ulaska u EU i bilo bi svakako skandalozno da se sada ustanovi da smo „ulazak u EU“ „platili“ gubitkom našeg teritorijalnog mora. Naime, osim političara (uz časne iznimke), stručna hrvatska javnost od početka nije imala pozitivan stav prema Sporazumu u cjelini, a posebno ne prema citiranom dijelu članka 3. Sporazuma. Taj citirani dio teksta može biti primjer za ona svojstva nekog ugovornog teksta za koja Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora u svom engleskom izvorniku rabi izraze: „ambiguous, obscure, absurd, unreasonable“. U službenom prijevodu Bečke konvencije na hrvatski jezik ti su izrazi odgovarajući prevedeni i glase: „dvosmislen, nejasan, besmislen, nerazuman“. Taj dio članka 3. napisan je kao da ne postoji sustav međunarodnog prava mora. Zbog svoje potpune nerazumljivosti on ne može biti ni razumna, niti prihvatljiva podloga za bilo kakvo „utvrđivanje“ „Slovenia's junction to the High Sea“.
Prema tome može se kazati da je dio odredaba Sporazuma u potpunoj suprotnosti s odredbama pozitivnog međunarodnog prava i kao takav stavlja jednu od stranaka u sporu u neravnopravan položaj. I nije li zato možda bila razumljiva od početka izražena bojazan da bi ta zagonetna „veza“ na neke tada još nepoznate načine trebala omogućiti smanjenje teritorijalnog mora Hrvatske? Sada, nakon ovog skandala, znamo i koji su načini korišteni da bi se taj cilj ostvario.
Bilo kako bilo, za Sloveniju je riječ o teritorijalnom povezivanju, a ne o spojnici ili kontaktu, kako smatra hrvatska strana. Hrvatska također smatra da granicu na moru treba odrediti na osnovi međunarodnog pomorskog prava po kojemu se razgraničenje na moru određuje prema ishodišnoj točki na kopnu, s time da se granica vuče crtom sredine prema udaljenosti od obiju obala. U dosadašnjim pregovorima Hrvatska je izražavala mogućnost da se umjesto crte sredine primijeni za Sloveniju nešto povoljnije rješenje, po kojemu bi joj moglo pripasti nešto više od polovice Savudrijske vale, odnosno Piranskog zaljeva, što bi, po mom osobnom mišljenju, predstavljalo katastrofu i poraz hrvatske diplomacije.
Spor se, dakle, kratko rečeno, sastoji u neslaganju Republike Hrvatske i Republike Slovenije u tumačenju i primjeni općega (univerzalnog) pozitivnog međunarodnog prava.
"Ključno je da dobijemo doticaj s otvorenim morem, to je naš vitalni interes, a u suprotnom bi slučaju bio vrlo razočaran", bio je već tada 22. travnja jasno naglasio slovenski ministar vanjskih poslova Karl Erjavec u spomenutom razgovoru za lokalnu televizijsku postaju "As" iz Murske Sobote. Kad Slovenija ne bi dobila kontakt s međunarodnim vodama, a brodovi bi u koparsku luku i iz nje prolazili kroz hrvatske vode, ona bi, po njegovim riječima, izgubila status pomorske države, a hrvatske bi vlasti mogle različitim „birokratskim postupcima“ zaprječavati ulazak brodova u koparsku luku i tako onemogućiti njen daljnji razvoj. Smatra da Arbitražni sud ne bi ispunio svoju zadaću kad ne bi potvrdio da Slovenija ima kontakt s međunarodnim vodama jer, kako je bio istakao, sam Arbitražni sporazum, zaključen s Hrvatskom, predviđa da je jedna od zadaća arbitraže da za Sloveniju utvrdi kontakt njezina teritorijalnog mora s međunarodnim vodama.
A te „međunarodne vode“ nalaze se pred obalama Crne Gore jer Hrvatska ima ZERP, a Italija svoj ekološki pojas, pa u dijelu Jadrana između Hrvatske i Italije nema otvorenoga mora.
Osim toga ovakvim protupravnim djelovanjem slovenske strane i člana Arbitražnog suda, nepopravljivo je narušeno te u cjelini doveden u pitanje sami arbitražni postupak. Neupitno je da je Slovenija narušila odnose stranaka u arbitraži bez obzira na činjenicu što je Sporazum od samog početka bio diskriminacijski i služio kao ultimatum Slovenije da dobije što hoće.
Opravdano je očekivati da će Hrvatski sabor na izvanrednoj sjednici, koja će se održati 29. i 30. srpnja, postići konsenzus i donijeti povijesnu odluku o prestanku ili suspenziji primjene Sporazuma o arbitraži između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije potpisanog u Stockholmu 4. studenoga 2009. godine pri čemu bi trebao voditi svakako računa i o tome (do sada nije) da odredba članka 3. „Slovenia's junction to the High Sea“ nije pravno moguća, niti u praksi provediva jer bi se taj „junction“ trebao protezati od slovenskog teritorijalnog mora kroz hrvatski ZERP sve do otvorenog mora koje se nalazi tek pred teritorijalnim morem Crne Gore.
Ipak, zabrinjava činjenica da je Arbitražni sud objavio kako nastavlja s radom kao da se ništa nije dogodilo. A 3 milijuna i 900 tisuća EUR-a, koliko je do sada hrvatske porezne obveznike „koštao“ ovaj arbitražni postupak, bačeno je izgleda „u vjetar“ i to u trenutku kad se sve više i više tih istih poreznih obveznika okuplja oko kontejnera za smeće. Netko bi za to trebao snositi odgovornost.