Smisao je temelj unutarnjeg zdravlja i životnog zadovoljstva. Doslovno prevedeno, logoterapija je liječenje smislom, a hagioterapija je liječenje svetim (Gr., logos- riječ, smisao, a hagio –svet). Piše: dr. Boris Sokal, spec. med. rada za Glas Grada
Logoterapija pokušava metodom usmjerenog razgovora pomoći štićeniku koji pati od različitih psihičkih i psihosomatskih poremećaja kako bi u sebi intuitivno (s predosjećajem, sa slutnjom), otkrio, prepoznao i aktivirao volju za smislom. Ili: Logoterapija se usredotočuje na smisao čovjekove egzistencije (postojanja, življenja) i na njegovo traženje tog smisla. Njoj je strano logično dokazivanje i moralno nagovaranje.
Hagioterapija je pak, izvorno hrvatski „model“ pružanja duhovne pomoći, s korijenom u logoterapiji. Ona se temelji se na prirodnom, moralnom zakonu, tj. savjesti (savjest je sposobnost prepoznavanja i razlikovanja dobra od zla). Oba spomenuta sustava imaju psihoterapijski učinak. Utemeljitelj hagioterapije je poznati Prof. T. Ivančić ( svećenik). Osnivač logoterapije je profesor neurologije i psihijatrije Viktor E. Frankl, sa bečkog sveučilišta (ovaj psihoterapijski pravac ne smije se poistovjetiti sa tzv. logopedijom, a koja također označava granu medicine i koja se bavi liječenjem govornih mana).
Svi klinički psiholozi i liječnici logoterapiju nazivaju „trećim“ bečkim smjerom psihoterapije (uz Freudovu psihoanalizu i Adlerovu individualnu psihologiju). I Dr. V. Frankl i don T. Ivančić su u svojim mnogobrojnim knjigama usmjereni na ljudske duhovne sposobnosti, na duh i duhovne bolesti, čiji je broj značajno velik u svim društvenim razdobljima (u spomenutim psihoterapijskim pravcima, duh nema religijsko obilježje ). Kroz srednju školu, pa cjelokupni medicinski studij, postdiplomski i specijalizaciju, malo se ili nikako govorilo o duhovnosti i duhu. Puno više se govorilo o materijalizmu i Marksu. Pa o ONO, pa o DSZO, pa o OOUR-u, pa ZUR-u, etc. Jedan pokojni kolega, na našim stručnim sastancima, ovako nas je pozdravljao: „Zdravo drugovi Ourci i drugarice Oizde!“ (tko je vidio govorit o duhu)!
Duša nije isto što i duhTakođer je i S. Freud (čija je psihoanaliza bila dominantno usmjerena na frustracije u seksualnom životu), bio dualist. To bi značilo, kod čovjeka postoji samo tjelesno i psihičko. Ili tijelo i duša! No, duša nije istovjetna s duhom! Prof. T. Ivančić to je otprilike ovako objasnio: duša je zajednički naziv za duh i psihu. (zato je ona istovremeno i duhovna i materijalna). U duhovnoj duši, duh djeluje preko duhovne strukture u kojoj se prepoznaju razne funkcije organa: život, savjest, slobodna volja, religioznost, karakter, duhovno stvaralaštvo, etc. A uloga duhovnosti u modernoj j medicini je jedna od osnovnih preduvjeta u liječenju raznih bolesti suvremenog čovjeka, završava Prof. T. Ivančić.
Liječnik i duhovnik su na istom poslu, pa je njihova suradnja vrlo poželjna (predavanje u Dubrovniku, u Klarisi, prije par godina). No, što je zapravo duh? Ovaj pojam je uistinu najveći problem u filozofiji. Mnogi, ljudski duh poistovjećuju sa razumom ili umom. Ipak, on je nešto drugo. On, prije svega prožima svaku čovjekovu stanicu. On je neuništiv, znači vječan. Životinje ne posjeduju duh, kao i biljke. Područje duha su po Prof. Ivančiću vrline (kreposti). S njima se čovjek ostvaruje: pravda, ljubav, dobrota, vjernost, nada, sloboda, etc. Biti duhovno zdrav, znači biti hrabar, strpljiv, pošten, etc. A biti duhovno bolestan, opet znači: mrziti, očajavati, biti bez nade i strpljivosti, smisla, etc. (u konačnici, mogućnost liječenja nije samo u „pilulama“ već je i u vjeri, molitvi i pokoravanju Božjim zakonima). Hagioterapija je baš usmjerena k tom cilju.
Rasa ljudskih i neljudskih ljudiA smisao? Što je zapravo to? To je ukupnost vrijednosti i svrha nečega (npr. života). Ili pak, sklonost nečem. Smisao uvijek ima neko značenje, jer uspostavlja odnos između označenog i označitelja, piše u rječniku stranih riječi. A, ako nešto nema smisla onda, je to besmisleno. E, upravo je dr. Frankl napisao knjigu sljedećeg naslova: „Patnja zbog besmislenog života“. I ne samo nju. Napisao je tridesetak drugih i vrijednih knjiga. I dobio tridesetak počasnih doktorata, diljem svijeta. On je bio profesor logoterapije na međunarodnom sveučilištu u Kaliforniji (USA). Pa profesor na Harvardu, pa Stafordu, u Dallasu i Pittsburgu. I predstojnik bečke neurološke poliklinike i predsjednik austrijskog društva psihijatara. Njegov životni put u jednoj fazi življenja bio je dramatičan, jeziv. Kao austrijskog Židova, nacisti su ga s obitelji zatočili u konc. logor (otac, majka, 24-godišnja supruga su ubijeni). Viktor je preživio pakao u četiri nac. logora. Oslobođen je od saveznika, 1945. iz Oswiecina (Auschwitza). Nakon što je oslobođen, napisao je u jednom dašku (u prosincu 1945.), i to za devet dana, knjigu: „Doživljaji jednog psihologa u koncentracijskom logoru“, ili pod drugim naslovom: „Zašto se niste ubili“. Knjigom je, kaže Dr. Frankl, htio pomoći i ljudima koji su suočeni s posve drukčijim situacijama patnje (neizlječive bolesti i sl.). On tvrdi: život ima smisao i zadržimo ga do kraja. A franc. filozof G. Marcel, susreo ga je u Beču, te pripovijeda sljedeće: „Bio sam iznenađen njegovom, bar prividnom mirnoćom, njegovim potpunim vladanjem nad sobom. Odmjerene riječi koje je preda mnom izgovorio taj psiholog i liječnik, duboko su me ganule. Imao sam osjećaj da stojim pred emisarom (izaslanikom) s „drugog svijeta“… svjedočanstvo preživjelih trebaju nas uvjeriti o paklu, kao što nam životi svetaca zajamčuju stvarnost neba. U knjižici, “Zašto se niste ubili?“ iznosi s uzbudljivom točnošću duševne faze kroz koje su logoraši općenito prolazili. Ništa od strahota nije prikriveno i „zašećereno“. Dr. Frankl dijeli ljudska bića na dvije kategorije: na pristojne i one druge. A pristojnost je zapravo, ponašanje. Ono je nažalost, vrlo često prelazilo u odvratnost. Ili ovako: postoje samo dvije ljudske „rase“: „rasa ljudskih i neljudskih ljudi.“
Mladost u egzistencijalnom vakuumuNa drugoj, strani zap. hemisfere, najistaknutiji prof. psihologije (Harward), G. W. Allport kaže: „Riječi Dr. Frankla u spomenutoj knjižici, imaju dubok i pošten prizvuk, jer se temelje na iskustvu koje je preduboko, da bi bilo lažno.“ Nadalje: „Časovi utjehe ne mogu u logorima ( kao i kod teških bolesnika), podržati volju za životom, ako se ne vidi dublji smisao svoje naizgled besmislene patnje. Život je vrlo često patnja. Preživjeti, znači naći smisao patnje. Ako život imade uopće kakav smisao, tada mora patnja i umiranje imati smisao. Ali nitko ne može drugome rijeti u čemu se sastoji smisao. Svatko ga mora za sebe otkriti i svako za sebe preuzima odgovornost što je takav smisao nameće.
Mladež u USA (i šire), uglavnom nije ispunjena smislom. Pati od tzv. „egzistencijalnog vakuuma“. Po Prof. Franklu, logoterapija može naći smisao na tri kolosijeka: Prvi je, ostvariti neko djelo. Drugi, doživjeti neku vrijednost (npr. ljubav) i treći kolosijek je trpljenje ili patnja.
Evo jednog primjera patnje ili trpljenja, iz medicinske prakse Dr. Frankla: “Došao k meni na konzultaciju postariji liječnik opće prakse zbog svoje teške potištenosti. Nije mogao pregorjeti gubitak svoje žene, koja je umrla prije dvije godine i koju je vrlo volio. Kako da mu pomognem, što da mu rečem? Uzdržavao sam se da mu kažem bilo što drugo, jedino sam ga upitao: „Što bi se dogodilo da ste prije umrli Vi i da Vas je Vaša žena morala nadživjeti,“ „oh“, rekao je, “to bi za nju bilo užasno: kako li bi patila!“ Na to sam ja odvratio: „Vidite, doktore, te je patnje ona pošteđena. Vi ste je te patnje poštedjeli. No sad morate to platiti time što ste je nadživjeli i što je sad oplakujete.“ Na to nije ni riječi odgovorio, samo mi je stisnuo ruku i napusti moju ordinaciju.
Trpljenje prestaje bit trpljenje u času kada dobije smisao- npr. smisao žrtve. Nije to, dakako, bila terapija u pravom smislu-jer prvo njegov očaj nije bila prava bolest i drugo, ja nisam mogao izmijeniti njegovu sudbinu, nisam mogao ponovo oživiti njegovu ženu. Ali sam uspio izmijeniti njegov stav prema njegovoj nepromjenljivoj sudbini- otada mu je bilo moguće vidjeti bar smisao njegovog vlastitog trpljenja.“ Finalmente: „ Smisao je zaista temelj unutarnjeg zdravlja i životnog zadovoljstva.“