Sokal o krizi: Halo, ljudi, probudite se! Ovo je dvadeset prvo stoljeće!

PIŠE: dr. Boris Sokal/Glas Grada

Niti jedna bolest ne nastaje „učas“. Primjerice, vrijeme od prodora virulentnih klica u organizam, pa do prvih znakova zaraznih bolesti traje od nekoliko dana do nekoliko mjeseci  (inkubacija). I moždani i srčani udar, dugo se „pripremaju“ u krvnim žilama, prije nego se očituju. Ili rak: Njegova karcinogeneza (rađanje) traje godinama. A kad se otkrije, često je kasno. I uvijek, u svim slučajevima, narušena je ravnoteža između postojeće otpornosti i „štetnosti“. Štetnost često nadvlada. Zbog takvog razvoja bolesti, vrlo je korisna rana prevencija, tj. rano otkrivanje prijetećih  bolesnih stanja, ali i štetnih uzročnika, bilo koje vrste.

Slično se događa  kod gospodarske  (ekonomske ) krize. I njena pojavnost se duže priprema. A kad bukne, dovodi do masovnih bankrota (propasti, slomova) tvrtki, pa nezaposlenosti, pa smanjenja kupovne moći (nerazmjera između potrošnje i proizvodnje). Je li se sadašnja ekonomska kriza mogla izbjeći? Vjerojatno jest. Jer ekonomija je znanost. Nije filozofija.

Evo, upit: Pored mnogobrojnih ekonomskih fakulteta, zašto se, recimo, toliko različitih proizvoda uvozi? Onaj, tko raščlanjuje današnju ekonomsku krizu u Hrvatskoj, može zapaziti: Postoji naslijeđena neravnoteža u ekonomiji (primjerice vanjski i unutarnji dug). Postoji strukturna neravnoteža, pa ratno razaranje Hrvatske privrede, pa gubitak tržišta u zemljama bivše države, pa loša zamisao privatizacije društvenog vlasništva. Postoji i tzv. liberalno-monetaristička ekonomska politika. Dunkve, gospodarska kriza je razdoblje stagnacije, recesije (pada proizvodnje) i depresije.

Tranzicijska kriza

Hrvatska je još  tranzicijska zemlja. A uzroci tranzicijske krize, uz već gore spomenute su: Pad i spori oporavak proizvodnje  (proizvodnja je ukupnost proizvoda i usluga ostvarenih na nekom području u određenom vremenu). Porast nezaposlenosti. Pad osobne potrošnje. Gubitak vanjske razmjene. Nelikvidnost tvrtki i banaka (likvidnost je sposobnost udovoljavanja obvezama plaćanja). Zatim porast štrajkova i socijalnih sukoba. I na finimentu, dugo trajanje recesije (već spomenuti pad proizvodnje). Misli se, kako je recesija, između ostalog i rezultat pohlepe određenog broja lobija i ljudi na vrhu financijske (novčarske) piramide.

U sklopu iznesenog, vrlo je zanimljiv stav talijanskog parlamenta (iz siječnja, ove godine). Naime, oni smatraju kako razloge gospodarske krize, treba tražiti i u krizi obitelji (padu nataliteta). Obitelj  je inače, najstariji oblik u kome ljudi organiziraju svoj život. Mladi se ne rađaju, a stari su postali teret! Društvo nema solada za održavanje starih. U Hrvatskoj, osim toga vlada i tzv. „bijela kuga“. Više umire, nego se rađa, a postoje i emigracije (iseljavanje), mlađe populacije. Razlog ekonomske krize treba tražiti i u prirodnim nesrećama, ali i ratnim opasnostima ili terorističkim napadima. Ili nedostatku sirovina (npr. nafte). Ili kada država povisi porez, pa se smanji potrošnja. Zato, kod uvođenja viših poreza treba vazda imati na umu: „Tko se pretjerano muze, istjeruje krv!“

I još ovo: Zbog jeftine radne snage, proizvodnja se premjestila sa Zapada na  Istok. U Aziju, kako bi se za male troškove opet isisavala krv iz zemalja trećeg svijeta. A građani na Zapadu ostaju bez posla. Potom tvrtke i država izmišljaju poslove u uslužnim granama i daju beskonačne kredite, kako bi se kupovali proizvodi s Istoka. Uza sve to, svijet je zahvatila tzv. globalizacija. Ona je obilježje današnjeg života. Nestaju granice u povezivanju svijeta. Nestaju zapravo granice u monetarnom području. Nastupa novi način pljačkanja (monetarna politika se bavi novcem kao sredstvom razmijene). A novac je pak, svugdje oko nas. U različitim oblicima. On je u  biti roba. Služi za plaćanje. Njegova moć je velika. On upravlja svijetom. I ranjava i liječi. Također i ovo je točno: „ Jezik novca je razumljiv u svim zemljama.“

Gdje je Hrvatska?

Osim spomenute monetarne politike, stalno je u upotrebi pojam: Fiskalna politika.  (od lat. fiskus-blagajna).
Fiskalna politika je u suštini način prikupljanja novca u državnu blagajnu. Zanimljivo je, kako u sklopu globalizacije, bankarstvo ostaje bez nadzora. Je li to posljedica  maksimalno „slobodnog tržišta“ ili tzv. neoliberalizma, odgovor znaju ekonomski znanstvenici. Banke su čudo. Ne poznaju ni državne ni moralne granice. Vlasnice su svega. One su lihvari, ali po zakonu. Ekonomski znanstvenici također znaju, zašto je BDP u Kini 12% , a na Zapadu, 1,5%? I zašto je propala najveća investicijska banka u USA, 2007 god. (banka braće Lehman), pa je izgubljeno 639 milijardi dolara?  I potom je val ekonomske krize zapljusnuo  obale Grčke, pa Irske, etc. Koji su to farabuti upravljali američkom bankom? Zašto se nije slušao pravovremeni upozoravajući savjet financ. stručnjaka Greespana ? Tko to nije oprao uši? I u konačnici, zašto politika dopušta da se gubitci prebacuju na poreznike? Postoji li sprega nemoralnih bankara i državnika? Od prikupljenih poreza i rasprodaje imovine pokrivaju se krediti stvoreni „fiktivnim“ novcem. Pare se iz špagova građana prebacuju u trezore banaka.

A gdje u ovom stanju ekonomskih kriza, Hrvatska? AMAC-ovci (od alma mater- majka hraniteljica- sveučilište) ili hrvatski intelektualci diljem svijeta kao i znanstvenici u inozemstvu tvrde: „Hrvatska je srozana u gospodarskom i političkom smislu! Nema samopoštovanja! Politička elita je korumpirana! Hrvati nisu homogenizirani! Vode nas neznalice!“ Profesor Pavuna misli kako političke garniture predstavljaju  jednodimenzionalni kvazi-političari! Misle samo na svoj portafoj! Praktično, ne postoji sposobnost- karizma (dar) vođenja. „Kad pastiru ide loše ne ide ni ovcama dobro“. A kada se ljudi pokrenu, događaju se čuda! Stječe se utisak, kako još vlada stari mentalni sklop: Lako ćemo! Vidjeti ćemo! Iza marende! Iza ponedjeljnika! Pa, kako onda, izaći iz krize, pitaju se AMAC-ovci? „Tako što se treba osloniti na domaće znanstvenike, pa na domaće resurse (bogatstva, domišljatost), na ekonomske stimulanse. Smanjiti poreze, korigirati privatizaciju, stimulirati poljoprivredu (ne  kao mljekarstvo), stimulirati turizam, povećati ulogu radnika u upravljanju tvrtkama, etc.“ 

A državni dugovi nisu problem, ako se ulažu u proizvodnju, u školstvo, u infrastrukturu, a ne u dnevnu potrošnju funkcioniranja države u subvencioniranje (novčano podupiranje) poduzeća bez izgleda  u svjetskom gospodarstvu!“ Prof. Pavuna (Obamin savjetnik), dere se: „Halo, ljudi, probudite se! Ovo je dvadeset prvo stoljeće!“