Piše: dr. Boris Sokal, spec. med. rada za Glas GradaNedavno, na Hrvatskoj televiziji u emisiji “Otvoreno“, raspravljalo se o slobodi pisanih medija. Urednica emisije, pozvala je u goste dva novinara i jednu poznatu odvjetnicu. Kroz živu raspravu, gledatelji su saznali kako je protiv prisutne gošće-novinarke podignuto nekoliko kaznenih prijava od strane pojedinih čitatelja. I to zbog klevete, odnosno uvrede časti i dostojanstva. Tužbe su „dogurale“ do Ustavnog suda i čeka se pravorijek.
No, spomenuto je i obratno stanje: novinar je tužio čitatelja, jer ga je ovaj oklevetao zbog korupcije. Također, u tisku se spominje i ovaj primjer: bivši predsjednik RH tužio je poznatog novinara, pošto je „izmislio“ izvor njegovog financiranja u predizbornoj kampanji: Albanska mafija! (Libijskog predsjednika Gadafija nije spominjao, premda se i o tome šuškalo). S druge bande, obratno: bivši hrv. predsjednik mora odlukom suda, platiti francuskom novinaru pozamašan iznos, a vjerojatno zbog uvrede ugleda i časti spomenutog novinara. Pa, što je ustvari čast? Ona je „sol života“. Tko spasi čast, sve je spasio. No, mnoga čeljad misli i ovako:“ Nitko ne juri za čašću tako, kao oni koji moraju pokriti sramotu.“Prije desetak godina bio sam u prilici razgovarati s jednom mlađom i simpatičnom novinarkom. Nju je osobito zanimala trenutna zamršenost mog redovitog posla. Razgovor se odvijao korektno. No, čim bih spomenuo neko ime, odmah je reagirala: „bez imena!“ I tako više puta! Postalo mi je čudno. Voditi razgovor, a ne spomenuti neka imena, dapače u pozitivnom sklopu, izgledalo mi je nedovršeno i suviše bojažljivo. Poslije sam razmišljao: imala je novinarka u izvjesnom smislu, pravo. Nabrajajući različita imena, uvijek se netko značajan i pošten izostavi, tj. zaboravi. A to je baš nepravedno! Ipak, daleko veća je nepravda kada se o nekome piše u negativnom smislu, a zašto ne postoji utemeljenje, pa oklevetani to doživi kao klevetu i osjeća se silno uvrijeđen!
Što je zapravo, kleveta? Ona je lažna glasina o nekome, koja se širi sa zlom namjerom. Klevetom se plasiraju izjave, kojim se tvrdi neistina. S njom se ogovara, omalovažava ili vrijeđa čast i dostojanstvo neke osobe. Kleveta je također definirana i kaznenim zakonom. Zato mnogi podižu tužbe protiv klevetnika. Kazne su novčane. Pošto se klevetom vrijeđa i čast osobe, evo upita: a što je čast? Osim prethodno rečenog, ona je također i dio ljudskog dostojanstva. Čast je slojevita kategorija: nacionalna, moralna ili spolna. Dostojanstvo pak (dignitas)- izriče ljudsku vrijednost i važnost. Ono znači i ovo: nikada se ne spustiti ispod slike, koja sve ima o sebi. Zapravo, kada se čeljade pomiri s vlastitom prošlošću i kad odbaci osjećaj krivnje, obično se izgradi pozitivna slika o sebi. Zato vrijeđanje časti, kleveta i uvreda većini osoba, teško pada! Turci govore: „ Progutati uvredu, isto je što progutati i planinu.“ U konačnici i slijepac se uvrijedi, kada mu se reče da slabo vidi. A tek nesretnik: „za njega je i smijeh uvreda!“
No, kod mudrih ljudi nije tako. Njih uvrede i klevete ne bodu. Jednostavno, nisu uvredljivi (a i na njih psi laju). Najčešće ovako rasuđuju: „ni dragulj ne gubi vrijednost, makar je i blatom šporkan.“ Nažalost, većina ljudi klevetu i uvredu teško podnosi. Jer podnositi uvredu zahtijeva vrlo mnogo snage. Uvrede znaju boljeti! One su ubojite! Zadiru u čovjekov intimni život! Mnogi ih nose godinama i ne mogu ih se osloboditi. A pogotovo izliječiti! Ali postoji lijek! Isproban i učinkovit: Oprost! Oprost uvreditelju i klevetniku, kao prvi korak! U knjizi franc. teologa i prof. kliničke psihologije J. Monbourqattea („Kako oprostiti“), pa knjizi Prof. T. Ivančića, teologa („Ako oprostiš“), pa A. Trstenjaka prof. psihologije i filozofije („Čovjek u ravnoteži“), pa u knjizi Viktora E. Frankla, neurologa i psihologa ( Doživljaji jednog psihologa u konc. logoru), detaljno i s osjećajem je opisan postupak praštanja. Uz dokaz: oprost je odlika jakih. Slabi ne mogu praštati. Znači, u prvom koraku, čovjek se treba uzdignuti iznad uvreditelja. Oprostiti mu, a to je zaboravljanje nepravde i uvrede i prihvaćanje onog koji je vrijeđao, pa i tukao. A drugi korak? On je molitva! Moliti za uvreditelja! Moliti se, kako bi mu i Bog oprostio! I pri tom se odreći svake časti i svake želje i biti slobodan od onog što uvreditelja vrijeđa. Tada čovjek može prihvatiti svaku uvredu. Ona će se odbijati od uvrijeđenog, kao od zida i vraćati se onome koji ju je odaslao.
Dunkve, oprostiti zlom, znači zapravo pokazati kakav je! Uostalom, tko umije oprostiti uvredu, dovoljno se osvetio. Ne postoji osveta tako slatka kao opraštanje! Kod nekih naroda, nažalost, to ne pali! U njih još vrijedi izreka: „Tko se ne osveti, taj se ne posveti!“ Ta krilatica je, nažalost, još uvijek prisutna i kod neke naše, balkansko-dinarske čeljadi. Posebno kod pojedinih političara!
Pošto je uvreda „oružje koje u sebi nosi otrov, a on može uništiti dušu onog koji trpi uvredu“. Opraštanje je štit protiv tog otrova.“ Opraštanje je lijek i ono je uvijek pobjeda! Time se uvreditelju ne dopušta trijumf (slavlje i radost). U nas često postoji izreka: Treba oprostiti, ali ne zaboraviti. To je djelomično točno. „Jer samo napola oprašta onaj koji oprašta, a ne zaboravlja“ (Viktor E. Frangl, Židov, neuropsihijatar i psiholog, nakon oslobođenja iz zloglasnog Auschwitza, gdje je zlostavljan, mučen i vrijeđan, tražio je pomirbu i oprostio je svojim neprijateljima. Zbog sebe i svog zdravlja). Centar S. Wiesenthal nije prihvatio njegovu ideju. PS. U prošlom broju, u tekstu “Raditi ili ići u mirovinu“ došlo je do nenamjerne omaške u tekstu: Prosječna mirovina u HR. nije 1.200, već 2.100 kuna. Molim za ispriku (nadam se da nisam slutio ništa loše).