Kad bih se vodio time koji su motivi onih koji raspisuju ovaj referendum, i time tko su oni, svakako im ne bih dao potpis. No to, smatram, nije bitno. Pitanje nije što mislite o GONG-u i "Pravu na grad". Da, njihov motiv je očito prije svega da skinu stigmu režimskih pripuza i vladine nevladine organizacije, koju su stekli otvorenim stajanjem na stranu Partije kod protekle dvije referendumske inicijative koje je raspisala Željka Markić. Ona im je preotela položaj zastupnika interesa građana naspram interesima vlasti, odnosno položaj stvarno neovisne i stvarno nevladine udruge. Slična je situacija s inicijativom "Pravo na grad", koja je više bila instrument određenih parcijalnih interesa svojih lidera u vezi s prostorom nekadašnjeg "Kina Zagreb" nego li interesa javnosti. No, smatram da nije bitno kome se daje potpis, nego za što se daje, odnosno što je meritum stvari. To je čisto stvar principijelnosti.
Ekonomski aspekt je jedno...
S čisto ekonomskog teoretskog aspekta, isto tako ne smatram da je koncesija sama po sebi loša ideja. Državno upravljanje imovinom se uvijek i svugdje, a u Hrvatskoj naročito, svodi na uhljebljivanje, izvlačenje novca za političke elite, i kriminalnu neučinkovitost. S te strane, smatram da je u načelu bolje da država svoju imovinu, koja god bila, da privatnicima u zakup, uzme sebi fiksnu godišnju rentu koja će ići u proračun, eventualno odredi maksimalne cijene koje se smiju naplaćivati te postavi striktne uvjete oko održavanja imovine, a privatniku prepusti da organizira posao onakako kako misli da je najbolje i da će najviše zaraditi. U Švedskoj, SAD-u, i drugdje, to odlično funkcionira. Time se smanjuje korupcija, a država ima stabilan izvor prihoda i ne ovisi o trenutnim promjenama na tržištu. Rizik poslovanja je prebačen na koncesionara, slično kao kad svoj prostor, umjesto da sami u njemu vodite kafić ili restoran i time riskirate bankrot, date nekom u najam. U svakom slučaju nećete biti na gubitku, imate siguran i fiksan prihod, i ne riskirate ništa. Koliko će zakupac zaraditi je njegova stvar. U teoriji, međutim, ne u hrvatskoj praksi, kako ćemo vidjeti.
Također, smatram da su rasprave o tome da ćemo izgubiti auto-ceste bespredmetne. Bespredmetne su i rasprave da se monetizacijom neće vratiti novac uložen u auto ceste - u ekonomiji se treba držati jednostavnog pravila da ne treba gledati koliko ste u nešto do sad već uložili, jer taj novac je ionako već potrošen, već samo i jedino najveću moguću buduću dobit. Ako ne možemo vratiti uložen novac kroz davanje u koncesiju, još manje možemo kroz državno neučinkovito vođenje tih auto cesta. Pitanje je samo gdje će povrat biti veći. Uostalom, ceste se nikad i nigdje ne grade zato da bi izravno vratile ulaganja, jer one to rijetko mogu. Kad bi se gledalo samo kroz izravan povrat investicija, onda se ne isplati ni asfaltirati gradske ulice, jeftinije je ostaviti blato. Korist od cesta za državu je prije svega ona indirektna, za građane i ekonomiju. Ne slažem se ni s računicom da ćemo time izgubiti osamdeset milijardi, to je de facto demagogija.
... a hrvatska stvarnost je drugo
Međutim, stvari ovdje nisu tek stvar puke ekonomije, već i politike, i pravog trenutka da se nešto uradi. A ovo ne samo da nije trenutak za monetizaciju auto cesta, nego je način na koji se one kane monetizirati (ne brkati s privatizacijom, jer ih nitko neće prodati) posve neprihvatljiv, neisplativ, i loše zamišljen. Monetizacija je nešto čemu treba pristupiti s čvrstom ekonomskom računicom, eventualno jednog dana, a ne zato što vlada nema pojma odakle pokrpati rupetinu u državnom proračunu dublju od Nadanovog podruma. Ukoliko se auto-ceste ikad daju u koncesiju, to ne smije nipošto biti na način da se naplata izvrši jednokartno i time pokrpa budžetska rupa za tu godinu! Time bi se samo stvorio lažan dojam da smo se izvukli iz dugova, država bi deficite i dalje gomilala, a za tri ili pet godina bi dospjela u istu situaciju - i tada više ne bi imala što "monetizirati". Problem prekomjerne državne potrošnje se ne može i ne smije prikrivati na taj način, jer to je jednokratna mjera! Ni Brisel ne odobrava takve mjere, i ne bi nam novac od monetizacije auto-cesta ubrojio u smanjenje budžetskog deficita. Jednostavno, to nije operativna, nego vatrogasna mjera. Davanje auto cesta u koncesiju na recimo 20 godina, gdje bi koncesionar svake godine plaćao fiksni iznos koncesije u proračun, je nešto drugo, i o tome bi se moglo raspravljati.
Drugi razlog je taj što je Hrvatska u situaciji da joj hitno treba novac. To ruši cijenu koncesije! Ako znate da je onaj tko vam nudi nešto na prodaju ili u najam u financijskim problemima, uvijek možete postići bitno nižu cijenu od realne tržišne. Budući eventualni koncesionari nisu amateri, i znaju koliko je ovoj kriminalno nesposobnoj vladi nužno potreban novac. Dakle, morali bismo auto-ceste dati u koncesiju u bescjenje.
Treći je razlog što to ne bi riješilo problem korupcije. Malo je vjerojatno da je razotkrivanje "Korupcije u HAC-u" u ovom trenutku - slučajno. A još manje je slučajno da su među glavnima optuženima uglavnom politički mrtvaci, ili oni koji su ionako u nemilosti. Poruka koja se šalje javnosti je: u HAC-u se krade šakom i kapom, pljačka se na ugovorima, uhljebljuje se tisuće podobnih na izmišljena radna mjesta, kupuju se stotine službenih Audija. Kad bismo ceste dali u koncesiju, svega toga ne bi bilo. Pa vjerojatno i ne bi. Vjerojatno bi koncesionar sve to razjurio. Ali bi se sve to po partijskoj vezi uhljebilo u elektri, agencijama, i drugdje, skupa s Audijima.
Dosadašnja iskustva s koncesijama su katastrofalna
No pravo pitanje je: imamo li razloga vjerovati da će ugovor o koncesiji biti potpisan bez mita, korupcije, i pratećeg kriminala? Ako je situacija s korupcijom u državi, a naročito u HAC-u takva kakva je, zašto itko misli da bi pri potpisivanju koncesijskog ugovora sve bilo pošteno i čisto, u najboljem interesu države? Lopovi vode HAC i isisavaju lovu iz njega, i sad bi ti isti lopovi trebali potpisati koncesijski ugovor na korist građana, a ne sebe i partijske blagajne? Vjerojatnije je da bi se više novca od koncesije slilo u njihove džepove i crne fondove HDZ-SDP-a, nego u budžet RH. Bar kako sad stvari stoje.
Da je tome tako svjedoče i skandali s već prije potpisanim koncesijama, gdje su ugovori bili isključivo na štetu Hrvatske, i gdje se Hrvatska obvezala nadoknaditi koncesionarima gubitak (!) ukoliko promet auto-cestom nije dovoljno velik. Dakle, jamčili smo im određeni promet, a ako se ne ostvari, mi dajemo novac njima! Gdje takvih ugovora ima? Time se smanjuje i motivacija koncesionara da poboljša kvalitetu usluge jer prihodi postoje bez obzira na količinu prometa!
Dosadašnji koncesijski aranžmani sa stranim tvrtkama - "Astaldi", "Egis" i "Bechtel" - redom su propali uz golemu financijsku i političku štetu po RH, neovisno je li bilo riječi o gradnji autocesta ili upravljanju njima. Ima li ikakvog razloga vjerovati da će ovog puta biti drukčije? Hrvatska ima jako loša iskustva s davanjem auto-cesta u koncesiju, upravo zbog pohlepe, gluposti i korupcije. Vlast nema kompetencije za ugovaranju infrastrukturnih projekata i bila je mekana u pregovorima, a zbog trenutne loše situacije mora biti još mekša. Ugovarale su se klauzule koje su donosile veliku korist privatnim investitorima i veliku štetu državi, a da nitko od pregovarača na strani države to uopće nije primijetio! Ili možda jest, pa je zažmirio na jedno oko u zamjenu za kovčeg novčanica?
HAC je naime osnovala koalicijska Račanova vlada, glavnu riječ pri tome je vodio Čačić, koji je trenutno optužen da je uzimao mito. U međuvremenu su ga ta, sadašnja, i sve vlade između dovele na prosjački štap, što nerazumnim zaduživanjem, što pljačkom. Vlada bi koncesijom samo odgodila problem - krediti bi i dalje stizali na naplatu budućim vladama, no one više ne bi imale novac od cestarine, a ni prihod od koncesije. Zato je prije tri godine HDZ bio za monetizaciju, a SDP protiv. A sad je obratno. Dakle, pitanje je samo tko će ubrati lovu i one iza sebe uvaliti.
Monetizacija autocesta se na prvi pogled čini opravdanom mjerom za hvatanje kratkog daha za državu. No, bez cjelovitog restrukturiranja svih javnih društava i državnih agencija, koji se mora temeljiti na jasno utvrđenoj strategiji te detaljnom izračunu o broju i vrsti društava od posebnog državnog interesa, problem će se samo odgoditi, a novac rasprčkati. Prodaja auto - cesta ne može spriječiti bankrot države, može ga samo odgoditi za nakon izbora. A ako je on već neizbježan, onda je bolje da se dogodi - što ranije. Koncesija bi samo vladi omogućila da i dalje nastavi trošiti dvadesetak milijardi godišnje više nego što uprihodi na porezima, i odgodila početak stvarnog rješavanja problema. Nešto bismo valjda trebali i naučiti iz primjera Grčke, koja je grabila jeftin novac dok ga je na tržištu bilo, da bi se na kraju dovela u poziciju da je morala otoke prodavati za sitniš.