Na, u nedjelju održanom trećem Maršu odgovorne slobode u Rijeci u organizaciji braniteljske udruge UHDDR Rijeka, došlo je i do fizičkog nasrtaja na g. Antuna Babića, bivšeg savjetnika predsjednika RH Franje Tuđmana i novinara - komentatora pojedinih domaćih medija i glasila hrvatske dijaspore u Australiji (vidi poveznicu na kraju teksta).
Hrvatsko novinarsko društvo, na čelu s kontroverznim Sašom Lekovićem, nije se osjetilo pozvanim reagirati na navedeni napad, očigledno dijeleći novinare na „naše“ i ”njihove“ ili, preciznije, na režimske i slobodarske. Lekovićeva, a prethodna Dukina prčija, koja s profesionalnošću glede zaštite novinarske djelatnosti nema ništa, nije se oglašivala niti kada su u pitanju bili, do tada neviđeni hakerski napadi na naš portal dnevno.hr, inspirirani verbalnim nasrtajima na isti od strane ex predsjednika Ive Josipovića, a što je direktno uplitanje najviših obnašatelja vlasti na slobodu govora, nezamislivo u demokratskim državama koje su nam uzor.
Lekovićeva prčija nije se iskazala niti nakon brutalnog napada na redakciju i grafičkog urednika Hrvatskog tjednika u Zadru, prije cca dva mjeseca, a koja je u sebi sadržavala elemente zastrašivanja vlasti neugodnih novinara ne samo toga medija. Tadašnje njihovo mlako pripoćenje, nedostojno uloge koju takva udruga mora igrati u zaštiti profesije i novinara, nije vrijedno sjećanja. Napomenuo bih samo to kako nije teško zamisliti kako bi ono zvučilo da se slučajno radilo o napadu na vlasti podobni medij i koliko dugo bi njihove reakcije odzvanjale hrvatskim mainstream medijskim prostorom.
Karikaturno novinarsko udruženje u koje se već davno pretvorilo HND, danas sebi uzima za pravo kritizirati, pa čak i predlagati kazne „nepoćudnim“ novinarima (koje oni takvima proglase) iako ti novinari nisu niti članovi njihove udruge, a što je pravno nedopustivo i krajnje degutantno.
Glede navedenog „riječkog“ nasrtaja na novinara, niže u tekstu objavljujemo pismo koje nam je dostavio g. Antun Babić, u kojem isti, između ostalog, izražava i nezadovoljstvo djelovanjem riječke policije koja protiv krivca nije pokrenula niti prekršajnu prijavu i zbog koje je on „primoran“ na vlastitu borbu s nasilnikom kojemu ne zna niti ime.
Evo teksta pisma g. Antuna Babića u originalnoj verziji koja nam je dostavljena:
Fizički napad na mene u Rijeci bio je opasan i naručen od strane «neojugoslavenskih i nekomunističkih» krugova u Rijeci i Hrvatskoj
Prema medijskim izvješćima («Hina» i «Novi list») u Rijeci je 26. kolovoza održana konferencija za medije, na kojoj se, između ostalog, govorilo i o fizičkom napadu na moju osobu, koji se dogodio tijekom prosvjeda protiv intendanta HNK Olivera Frljića u Rijeci u nedjelju 26. kolovoza. Predsjednik riječkih dragovoljaca Mile Biondić, kako su prenijeli mediji, istaknuo je da se radilo o «planiranom napadu na umirovljenog diplomata i novinara Antuna Babića». Hinino izvješće prenijeli su i neki poznati portali.
Nažalost u tim izvješćima prenesena je i navodna izjava PU primorsko-goranske «kako se dogodio samo manji incident u kojem su sudjelovala dvojica sudionika prosvjeda, te da je utvrđeno kako je riječ o nesporazumu među njima, te da nitko od njih nije podnio prekršajne prijave policiji».
Ovdje kategorično odbacijem da je bila riječ o bilo kakvom nesporazumu s moje strane. Bio sam žestoko napadnut s leđa i iznenada. Udarac po ruci u kojoj sam držao fotoaparat bio je izuzetno jak, pa sam tijekom cijele večeri i noći osjećao bol. Napadač se nije s tim zadovoljio nego je, kako su registrirali drugi fotoreporteri, nastavio s pokušajima da me dodatno udari, urlajući da sam ja provokator.
Daleko više od boli koju je izazvao iznenadni fizički napad, bolila me duša što sam takav divljački napad doživio u samostalnoj i demokratskoj hrvatskoj državi nedaleko Gradske vjećnice grada čiji vlastodršci ne propuste niti jednu priliku istaknuti kako se radi o posebno tolerantnom i multikulturalnom gradu, u kojem nema diskriminacije prema bilo kome.
Prije povratka u Hrvatsku 1990. godine živio sam više od dvadeset godina u Melbourneu (Australija) koji je vjerojatno najmultikulturalniji grad u svijetu, s preko dvjesto etničkih skupina. Kroz to vrijeme bio sam suorganizator i jedan od govornika na brojnim velikim prosvjedima hrvatskih iseljenika, ispred parlamenta države Viktorije, protiv komunističke Jugoslavije. Ne samo da me nitko nikada nije napao u tom gradu nego je policija uvijek bila nazočna u funkciji zaštite svih prosvjednika, što, nažalost nije bio slučaj u Rijeci na prosvjedu 23. kolovoza 2015. godine.
Nakon što je jedan simpatičan policajac, koji je bio u blizini događaja, nakon napada na mene uzeo moje podatke (ne znam što je kasnije bilo s napadačem), rekao sam mu u velikoj ljutnji da ću podnijeti kaznenu prijavu. U utorak ujutro 25. kolovoza nazvao me je policajac (ime za sada nije potrebno objavljivati) koji je od mene uzeo izjavu i rekao mi slijedeće: Gospodine Babić, «šef mi je rekao da Vas nazovem i kažem da možete podnijeti kaznenu prijavu protiv napadača».
V
Odgovorio sam kako imam previše vrlo velikih obiteljskih problema i da se ne želim natezati na sudovima. Bilo bi mi to ispod svakog dostojanstva.
Međutim, izražavam veliko žaljenje što PU primorsko-goranska nije sama podnijela kaznenu prijavu, kao što to policija u Hrvatskoj čini kad je netko napadnut iz «projugoslavenskih, prokomunističkih ili tzv. liberalnih skupina u Hrvatskoj.
Sve što ovom prigodom tražim je da PU-primorsko-goranska objavi ime i prezime osobe koja me je smišljeno i planirano fizički napala. Ako je istina da se radilo o nesporazumu s njegove strane, držim kako je to moguće ispraviti samo na taj način da se ta osoba, čije podatke policija ima, meni javno, pod punim imenom i prezimenom, ispriča. Ako ta iskrena bude iskrena, ja ću ju otvorena srca prihvatiti i zaboraviti da se taj napad na mene dogodio.
Za one koji postavljaju pitanje jesam li novinar i član Hrvatskog novinarskog društva imam slijedeći odgovor. U Australiji sam preko petnaest godina bio glavni urednik hrvatskih novina «Hrvatska istina» i «Hrvatska sloboda», kroz cijelo to vrijeme bio sam i član Australskog udruženja novinara.
Osim što pišem političke komentare i izvješća za portale u Hrvatskoj, u zadnje dvije godine redovno pišem izvješća i za hrvatske tjedne novine u Australiji (Sydneyu) «BokaCroPress». Potrebno je naglasiti da u Hrvatskoj, kao i drugim zemljama svijeta, nisu svi novinari članovi novinarskog udruženja, osim možda u Sjevernoj Koreji i na Kubi.
Držim kako bi bilo vrlo opasno svako razmišljanje da bilo tko ima pravo fizički napadati fotoreportera ili novinara koji radi svoj posao, a koji nije član novinarskog udruženja te da policija u tom slučaju nije dužna podnijeti kaznenu prijavu protiv napadača.
mr.sc. Antun Babić
U Rijeci 27. kolovoza 2015.