Posjet premijera Zorana Milanovića Beogradu koji je trebao najaviti novu fazu u odnosima između dvije susjedne države jednostavno rečeno s pozicije hrvatskih državnih i nacionalnih interesa bio je totalni promašaj. Prije svega bio je promašaj što je hrvatski premijer otišao u Beograd, kao da je službeni Zagreb krivac za pogoršanje odnosa između Hrvatske i Srbije, a ne da odgovornost za to počiva na novoj srbijanskoj vladajućoj garnituri.
Treba podsjetiti da je nizom izjava novi predsjednik Republike Srbije Tomislav Nikolić zaledio odnose između Hrvatske i Srbije počevši s onom da je Vukovar srpski grad.
U tome je nešto umjereniji bio, posebice nakon oslobađajuće presude hrvatskim generalima Gotovini i Markaču bio novi srbijanski premijer Ivica Dačić Ovdje treba podsjetiti da obojica pripadaju radikalnoj srbijanskoj desnici koja je daleko od toga da prizna svoju odgovornost za velikosrpsku agresiju na Hrvatsku.
Doduše, u svojim susretima s bivšim srbijanskim predsjednikom Tadićem i predsjednik Josipović činio je velike ustupke, kao što je na primjer bilo izjednačavanje žrtve Vukovara s individualnim zločinom u Paulin Dvoru. Što se pak tiče oslobodilačke akcije Oluja kojom je Hrvatska oslobađala svoj teritorij, a ne teritorij Republike Srbije tu se stajališta bivšeg srbijanskog predsjednika s novom garniturom u Beogradu ne razlikuju, jer se u Srbiji i dalje smatra da je Oluja bila zločin koji se ne smije zaboraviti.
Upitno je stoga s kakvim je motivom Zoran Milanović išao u Beograd pod noge Ivici Dačiću. Kao što je poznato neriješeni problemi iz Srpsko-Hrvatskog rata i nakon 17 godina od njegovog završetka i dalje postoje, prije svega zbog nespremnosti Srbije da prizna svoju agresiju na Hrvatsku.
Prije svega tu je pitanje više od 1000 nestalih civila i branitelja, tu je pitanje vraćanja opljačkanog blaga iz Hrvatske, zatim kažnjavanja ratnih zločinaca u Srbiji zbog zločina počinjenih u Hrvatskoj, tu je pitanje neriješene granice, zatim postojanja zarobljeničkih logora u Srbiji. Hrvatski premijer, ako je uistinu hrvatski, trebao je to podastrijeti u razgovorima s Ivicom Dačićem, To se međutim nije dogodilo i on u ovom slučaju nikako ne može zastupati prije svega interese rodbine preko 1000 nestalih civila i branitelja. Umjesto toga jednostavno kao da velikosrpske agresije uopće nije ni bilo na Hrvatsku, prema izjavi Ivice Dačića, raspravljalo se samo o onome što je srbijanski interes u konkretnom slučaju, a to su izbjegli, raseljeni, procesuiranje ratnih zločinaca u Hrvatskoj, graničnim pitanjima. I kao kruna razgovora razmatrano je i pitanje povlačenja međusobnih tužbi za genocid.
S druge strane Milanović je izjavio da je došao u Beograd da vidi možemo li bolje, kao da je naglasak na hrvatskoj odgovornosti za zahlađenje odnosa, te da je na vladama dvije zemlje da učine ono razumno, što moramo. Kao hrvatski premijer ono što se od njega očekivalo razumno bilo je da na stol Ivici Dačiću postavi sve gore navedene probleme.
Skandalozno je da ih on uopće nije spomenuo, što ne graniči samo s odgovornošću nego ima čak i elemente izdaje nacionalnih interesa. Nakon ovakvog susreta u Beograda svaki normalni hrvatski građanin koji drži do vlastitog dostojanstva i dostojanstva države za koju je palo 15.000 života mora se upitati kakvu to Vladu imamo i kakvog premijera na njezinom čelu.
Sve u svemu, odlazak Zorana Milanovića u Beograd, kao što se moglo i očekivati, predstavljao je politički i diplomatski uspjeh srbijanske politike, a poraz politike koju kao ministrica vanjskih poslova nepostojećeg Zapadnog Balkana, a ne ministrica vanjskih poslova Republike Hrvatske vodi Vesna Pusić. Kad bi Hrvatska imala odgovornu oporbu, što HDZ u sadašnjim okolnostima to nije, vodeća oporbena stranka zbog ovako sramotnog vanjskopolitičkog poteza trebala bi u Saboru zatražiti glasovanje o nepovjerenju Vladi Zorana Milanovića. /Vjekoslav Krsnik/