Povodom teksta “U Dubrovniku zatiru sve što je srpsko”, autora Marka Lopušine objavljenog u “Novostima” 13. prosinca, a koji je prenio i naš portal, stigla je reakcija Nemanje Bogunovića, pripadnika srpske nacionalne manjine iz tog grada:
“Kao Srbin koji skoro deset godina živi u Dubrovniku, sa velikim žaljenjem moram konstatirati da je u spomenutom tekstu iznesen niz netočnih i neprovjerenih informacija. Naveli ste da Srbi u Dubrovniku svakodnevno strahuju za svoje živote i da se plaše izjašnjavati kao Srbi. Na veliku sreću nas Srba u Dubrovniku, ove vaše tvrdnje nemaju apsolutno nikakvo uporište u realnosti. Evo, ja sam Srbin i svuda se tako izjašnjavam kada me neko pita odakle sam, čak i u svakodnevnom govoru koristim svoj, ekavski dijalekt i za sve ove godine nisam primijetio da to nekome smeta.
Zatim se navodi da se srpska crkva u Dubrovniku konstantno ušutkava, iako autor ove, nimalo bezazlene, tvrdnje nije potkrijepio nekim ozbiljnim dokazima, na primjer izjavom nekog službenika SPC u Dubrovniku. Umjesto toga, novinar se poziva na izjavu izvjesnog Dragana Drakulića, čovjeka kojeg je, kako sam tvrdi, u prolazu zatekao u porti ispred crkve. Budući autor to nije uradio, jučer sam telefonom pozvao Stevu Kovačevića, svećenika SPC u Dubrovniku, i u razgovoru smo konstatirali da je tekst, u najmanju ruku, neobjektivan i netočan, da ne upotrijebim neku drugu riječ. Također, svećenik Kovačević me je ovom prilikom obavijestio da ni on, niti bilo koji član uprave crkve ne poznaje izvjesnog Dragana Drakulića na kojeg se autor sve vrijeme poziva u tekstu!
Još se navodi i da je kao posljedica “prijevoda” na hrvatski jezik, crkva preimenovana u Sv. Blagoviještenja, pa ću vam morati skrenuti pozornost na činjenicu da se crkva još od svoje izgradnje 1887. zove upravo tako: Crkva Sv. Blagoviještenja. Dakle, riječ “blagoviještenje” nije hrvatski prijevod srpske reči “blagovesti”, već je to riječ koju sami Srbi sa ovih prostora koriste u svom dijalektu.
Također, nije istina da delikvent koji je 2013. godine napisao pogrdan natpis na zidu crkve nije uhićen, naprotiv. Pošto se iz svega što sam argumentirano naveo može jasno zaključiti da položaj Srba u Dubrovniku nije ni izbliza tako loš kao što ste naveli, pitam se što ovaj vaš članak ima za cilj? Siguran sam da nema za cilj doprinijeti poboljšanju međuljudskih odnosa.
Slažem se da je, nažalost, bilo i nekih pojedinačnih incidenata u proteklih deset godina, ali mi zaista nije jasno zašto se tome pridaje toliki značaj, jer sam uvjeren da su ovi pojedinačni incidenti beznačajni, naročito u usporedbi sa gomilom svijetlih primjera i pozitivnih iskustava, koji šalju jednu sasvim drugačiju poruku.”
Nemanja Bogunović, Dubrovnik