Sršen: Kako je država besramno pokrala svoje umirovljenike

PIŠE: Ivan Sršen/Glas Grada

Generacije i generacije hrvatskih umirovljenika za vrijeme svoga radnog vijeka stvorile su mnoga materijalna i kulturna dobra. Nisu imali velike plaće, jer su od svojih plaća gradili tvornice, u kojima će, kako su im rekli, raditi njihova djeca. Gradili su i infrastrukturu u svojim gradovima gdje su živjeli: samodoprinosima su izgradili stanove, škole, bolnice, vrtiće, odmarališta... A onda su devedesetih godina došli izbori, dobili smo svoju državu i mislili, kako ćemo lijepo urediti "lijepu našu", jer devize nikad više neće ići u Beograd.

Mirovinski fondovi bili su "puni kao šipak“ - u njima je bilo "love" za tri sljedeće mirovine. Ali došao je rat. Beograd nas je htio vratiti „pod svoje skute.“ Ostali smo goloruki u borbi protiv nadmoćnog neprijatelja, morali smo kupiti oružje. Tako su se naši prebogati mirovinski fondovi preko noći ispraznili, jer su umirovljenici dali svoj puni obol obrani domovine. Ali ni to nije bilo dovoljno!

Protesti i molitve

Od rujna 1993. mirovine se nisu usklađivale prema zakonskim odredbama, nego prema uredbama Vlade Nikice Valentića. I to ne nekoliko mjeseci, već više od pet godina – do kraja 1998. godine rastao je ogroman dug! Mirovine su pale na niske grane – udruge umirovljenika među kojima je prednjačio Sindikat umirovljenika Hrvatske (pokrenuo postupak pred Ustavnim sudom i dobio spor), su protestirale i molile, čak su 1996. godine morale formirati Hrvatsku stranku umirovljenika kao svog političkog predstavnika u borbi za izgubljena prava.
Tek 12. svibnja 1998. Ustavni sud je donio odluku prema kojoj je država treba vratiti pokradeno, ali taj povrat nije išao tako glatko. Ni Matešina, ni Račanova vlada nisu se žurile s realizacijom odluke najviše pravne instance u državi. Naslušali smo se raznih izgovora, kako je dug već vraćen, kako dug ne postoji, kako je dug 40 milijardi kuna...Za tih sedam godina Hrvatska stranka umirovljenika uz podršku svih umirovljeničkih udruga (SUH i MUH) nije odustajala od svojih pravednih potraživanja.

Zbog toga je Hrvatski sabor 15. srpnja 2004. donio Zakon o provođenju odluke Ustavnog suda, koji je stupio na snagu 5. kolovoza 2004. godine. Po njemu je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (HZMO) trebao utvrditi razliku između odnosa mirovina koje su pripadale korisnicima mirovine od rujna 1993. do 31. prosinca 1998. godine i isplaćenih mirovinskih primanja prema uredbama Vlade RH do početka primjene zakona. Prema izračunima HZMO-a ta razlika je iznosila 21,5 milijardi kuna, koja je umanjena za isplaćena sredstva (oko 10 milijardi) putem dodatka „100 kuna plus 6 posto“ i prema povećanju mirovina od 0,5 do 20 posto, pa je iznos duga ostao 11,5 milijardi kuna. Na tu razliku prema odluci Ustavnog suda dodalo se obeštećenje na ime naknade kamate u iznosu od 2,3 milijarde kuna, da bi konačan iznos obeštećenja iznosio 13,8 milijardi kuna.

Nezakonito usklađivanje mirovina

U fazi prije realizacije isplate obeštećenja, Vlada je oštećenima ponudila „nemoralnu“ ponudu o dva modela isplate: model A - isplata 50 posto duga u dvije godine i model B – isplata cijelog duga u šest godina,  s početkom od dvije godine. Zbog godina starosti, bolesti i nepovjerenja u državu, čak 75 posto umirovljenika se izjasnilo za model A, čime je država ukupno uštedjela oko 4 milijarde kuna. A dug po modelu B još se vraća umirovljenicima.

Jedna prevara slijedi drugu prevaru, čemu su doprinijeli i stručnjaci HZMO-a (politički poltroni Banskih dvora). Prvo su do 31. prosinca 1998. pokradeni, tzv. stari umirovljenici, pa je razina mirovina na taj dan bila niža za izračunatu razliku zbog nezakonitog usklađivanja mirovina.

Od 1. siječnja 1999. godine krenula je mirovinska reforma i u okviru nje novi Zakon o mirovinskom osiguranju, gdje se u članku 175. ovlašćuje Vlada Republike Hrvatske da odredi prvu aktualnu vrijednost mirovine (AVM), a prema dostignutoj razini mirovina ostvarenih do 31. prosinca 1998. godine i Vlada je 29. ožujka 1999. donijela odluku, prema kojoj AVM iznosi 35,16 kuna za jednu godinu mirovinskog staža, što je jedan od najvažnijih faktora u izračunu mirovine. Saborskim zastupnicima je prezentiran podatak, kako je jedna izračunata mirovina 31.12.1998. po starom zakonu i ta ista mirovina izračunata prema novom zakonu 1.1.1999. u omjeru 1:1. Drugi, mnogo važniji podatak je, da je AVM izračunata 31.12.1998. mnogo niža od one koja bi bila, da stari umirovljenici nisu pokradeni od 1993. do 1998. godine. Nakon takvog izračuna, pokradene mirovine starih umirovljenika su povećane za dodatak od „100 kuna plus 6 posto“ od 1. travnja 2004. i drugim zakonom od 0,5 do 20 posto od 1. siječnja 2001. za oko 10 milijardi.

Čista socijala, a ne mirovina!

Da nije bilo zajedničke borbe Sindikata umirovljenika Hrvatske, Matice umirovljenika Hrvatske i Hrvatske stranke umirovljenika, danas bi hrvatski umirovljenici prema konceptu i diktatu Svjetske banke, i stari i mladi, bili na 25 posto prosječne plaće i među njima ne bi bilo drastične razlike.

Nakon primjene Zakona o dodatku od 1. listopada 2007. godine  i izmjena ZOMO-a od 1. siječnja 2008. godine danas razlika između starih i novih umirovljenika još iznosi 19 posto. Ta razlika rezultat je izračuna krive aktualne vrijednosti mirovina početkom 1999. godine na pokradenoj i krivoj razini mirovina 31.12.1998. Od 600 tisuća novih umirovljenika čak 86 posto ima mirovinu do 3.000 kuna s prosjekom od 1.533 kune, što je samo 28 posto prosječne plaće. Čista socijala, a ne mirovina!

Novim zakonom o mirovinskom osiguranju na osnovi osobnih svojstava svakog radnika (plaća, radni staž, godine života i vrsta mirovine) određuju se osobni bodovi svakog umirovljenika, odnosno uspostavljaju se međusobni odnosi njihovih mirovina, a visina mirovine ovisi o visini AVM. Prva AVM je trebala ujednačiti prosječnog starog i prosječnog novog umirovljenika, pa Matešina Vlada snosi posebnu odgovornost u određivanju prve AVM. U vrijeme određivanja prve AVM (29.3.1999.) dobro se znalo za odluku Ustavnog suda od 12. svibnja 1998. pa su sva kasnija povećanja od 0,5 do 20 posto u 2001. I dodatka „100 kn + 6 posto“ u 2004. trebala korigirati AVM za nove umirovljenike. Šteta, odnosno krađa, učinjena starim umirovljenicima posredno je oštetila i nove umirovljenike, što traje do danas. Zaostajanje mirovina novih umirovljenika, unatoč restriktivnom ZOMO (sve duže obračunsko razdoblje, umanjenje prijevremenih mirovina do 20,4 posto, itd.) ipak je najviše rezultat krivog izračuna AVM.

Zakonodavac prema Ustavu RH ima pravo donositi Zakone u skladu s gospodarskim mogućnostima Republike Hrvatske, ali kod toga treba voditi računa da se ne povrijede ustavna načela vladavine prava i socijalne jednakosti. Ovakvim postupcima u donošenju u primjeni zakona za isti staž, istu plaću, istu vrstu mirovine i godine života, razlike u mirovinama po starom i novom zakonu prelaze i tisuću kuna. Iako se pravno gledano radi o dva različita zakona o istoj materiji, ipak ne smiju biti prekršena ustavna načela.

Nedavno je Ustavni sud kao neosnovano odbio prijedloge za ocjenu ustavnosti odredbe već spomenutog članka 175. ZOMO-a o izračunu prve AVM s obrazloženjem kako je nadležan ocjenjivati zakon samo u odnosu na Ustav, a ne i u odnosu na svoju prethodnu odluku o izvršenju dva zakona o povećanju mirovina starih umirovljenika. Zakonom se Vladi odredio rok i mjerila prema kojima mora odrediti iznos AVM prema dostignutoj razini mirovina do 31.12.1998. Ustavni sud ne smatra nesuglasnim s Ustavom, da Vlada RH odredi prvu AVM o kojoj ovisi ne samo pojedinačni iznos mirovine, nego i ukupni iznos mirovinskih rashoda. To čak i nije upitno, ali je nevjerojatno, da Ustavni sud ne želi ocjenjivati dostignutu razinu mirovina 31.12.1998., koja je pokradena u razdoblju 1993. do 1998., a koja je ispravljena 2001. i 2004. godine. Je li to još jedan dokaz kako je Ustavni sud uvijek na strani onih koji su izabrali tu najvišu pravosudnu instancu?

Krađa najnovijih umirovljenika

U okviru mirovinske reforme, koja je krenula 1. siječnja 1999. godine, početkom 2002. startao je i II. mirovinski stup, odnosno individualna kapitalizirana štednja, obvezna za sve zaposlenike do 40 godina života. Zaposlenici između 40 – 50 godina života nisu bili u toj obvezi, ali su ga mogli dobrovoljno upisati, ako su smatrali da će to za njih biti povoljno. A u ono vrijeme nije bilo nekih čvrstih elemenata po kojima se mogla donijeti prava odluka - prisutna je bila samo snažna reklama mirovinskih fondova. Oni koji su ga dobrovoljno upisali, a neke članice (žene) imale su i blizu 50 godina života, sada se gorko kaju. Šteta oko 700 dosad umirovljenih žena mjesečno iznosi od 400 do 1.200 kuna po načelu: veća plaća – veća mirovina – veća šteta, što godišnje iznosi od 5.000 pa čak i do 15.000 kuna. A Vlada s rješenjem čeka, čeka...! Toliko o teškom položaju i krađi najnovijih umirovljenika.

Vlastodršci su, kako znate, sebi uzimali koliko su htjeli, a umirovljenicima i drugom siromašnom puku oduzimali do grla - besramno krali, mantrali i varali svoj narod!