'Nije to baš tako kako gospar s kojim ste razgovarali govori, pa nitko normalan nije protiv rukohvata, pa oni su tu postojali sve do sredine 80-tih godina. Ono što bi bilo dobro napraviti jest da ne budu nabijeni u tlo, već pri zidu kako su i prije stali', rekao je naš sugovornik te nam opisao kako je do ove situacije i došlo.
'Dakle, nije istina kako ja, ili bilo tko, svojatam ulicu, pa ja sam je i gradio, i pomagao ovima koji me danas prozivaju. Problemi počinju kada je Vodovod, još u prošlom stoljeću, radio na postavljanju cijevi u odvodni kanal. Prije je taj kanal bio dovoljno dubok, a pogledajte danas, tek na rijetkim mjestima je dubok 'dva prsta'. Kad padnu kiše, ova ulica je nikakva. Sliv je tu toliko jak da napuni šahtove, tako da sve pluta. Lani je ulica bila puna fekalija', razočarano navodi probleme s kojima se susreće i on i stanari Beritićeve.
'Kako se sve to slijeva, i pjesak i beton i fekalije, nije pametno tu stavljati rukohvate koji su ukopani u tlo'. To bi stvorilo još dodatnih problema, začepilo ulicu, a voda kao voda, naći će ona put sebi. Pa već sad je potkopano dosta zidova', upozorava stanar.
"E, a sad vi meni kažite zašto neki ne žele da se rukohvat pričvrsti na zid. To bi bilo normalno, ničemu i nikome ne bi smetalo. Međutim, taj zid je njihovo privatno vlasništvo, pa mogu s njime raditi što god hoće. Teško je živjeti u ulici gdje pojedinci do podne mrze cijeli svijet, a od podne i sami sebe', zaključio je naš sugovornik, te dodao kako mu 'nije potreba gubiti zdravlje pod stare dane radi ovakvih situacija.